Ispod ove blijedo-bijele, kalcifikovane kupole koju medicina naziva calvaria, nalazi se jedan kosmos zarobljen u vlažnoj tišini. Ako bismo skalpelom prošli kroz tri sloja tvrdoglavih opni, kroz tu čuvenu dura mater koja očajnički pokušava da sačuva razum od rasipanja, i zaronili u meku, vijugavu arhitekturu sivih i bijelih hodnika, ne bismo našli samo neurone i sinapse. Dublje, tamo gdje se električni impulsi pretvaraju u sudbinu, u mračnim komorama hipokampusa gdje se taloži vrijeme, otvara se procijep koji anatomija ne poznaje.

Tu, u tom bestjelesnom međuprostoru, uskladištene su one moje žute sfere, moje pulsirajuće lopte sjećanja, svaka sa svojim sočivom okrenutim ka prošlosti, poredane u beskrajne police koje niko ne može da obriše. Na hiljade pulsirajućih sfera koje čuvaju svaki moj uzdah, svaki miris kiše na asfaltu i svaki odsjaj nečijih očiju. To je moj lični muzej užasa i ljepote, trezor u kojem svaka slika i svaki video-zapis čekaju da budu zloupotrebljeni od strane mojih unutrašnjih krvnika.

A vi… Vi nezasiti dželati, gospodarite tim arhivom kao da je vaš lični plijen. Sjećam se kako sam vas dobijala u miraz kroz odrastanje; dok sam bila dijete, te lopte su bile samo svjetlost, nevine i jasne, ali s prvim danima nakon osnovne škole, osjetila sam kako se sjeta uvlači u hodnike moje svijesti, tiha i blijeda, počevši da muti kristalnu površinu mojih sjećanja svojom vlažnom rukom. Tada sam bila previše mala, previše neuka u jeziku sopstvenog bola, pa sam svaku sjenku nazivala prostim imenom, mislila sam da je sve to samo obična tuga. Nisam znala da me to zapravo Sjete i Čežnje vuku za rukav, nisam prepoznavala suptilne razlike između praznine i gubitka; moj um nije bio dovoljno zreo da razvrsta te složene otrove, pa sam dopuštala da me truju misleći da je to samo prolazna dječija suza. Tek sa završetkom srednje škole, kada je svijet postao ogoljen i surov, shvatila sam da ste vi čitava vojska specijalizovanih mučitelja. Tada si se ti, Nostalgijo, prvi put usudila da mi šapneš da je ono što je prošlo bilo vrijednije od onoga što dolazi, ali pravi pakao je nastupio onog trenutka kada se zatvorila kapija srednje škole i kada ste, u tom vakuumu između zrelosti i straha, doživjele svoj krvavi vrhunac.

Sada me svakog jutra Sreća budi grubim šamarima svjetlosti, kao neurotična majka koja me tjera da ustanem, dok me zapravo samo priprema za večernju lomaču. Svađam se s tobom, Tugo, svake noći dok mi sjediš na grudima; vrištim na tebe jer uzimaš te najljepše žute sfere, one u kojima sam se smijala do suza, i namjerno ih grebeš, puštaš ih unazad, montiraš ih tako da svaki moj sadašnji trenutak izgleda kao blijeda, jadna kopija onoga što je bilo. Ti, Melanholijo, ti si najpodlija, ti ne udaraš, ti me polako daviš u toj gustoj, sivoj vuni koja miriše na stare ormare i propuštene prilike, dok mi Čežnja poput hirurga otvara lobanju i premješta te video-zapise prošlosti, tjerajući me da proživljavam gubitke koje nikada nisam ni preboljela.

Ubistvo je na pomolu, jer me gušite tim žutim sferama, zatrpavate me arhivima dok ne ostanem bez vazduha u sopstvenoj glavi, jer vi niste moji čuvari, vi ste moji tamničari koji se igraju mojim sjećanjima kao klikerima, dok ja, kao progonjena zvijer u sopstvenom tijelu, pokušavam da pronađem barem jedan sekund u kojem ne osjećam ništa.

Tražeći izlaz iz tog zagušljivog hodnika prepunog žutih sfera, u trenutku kada su me vaše oštre ivice potpuno nadvladale i pritisle uz zidove sopstvenog razuma, posegnula sam za jedinim preostalim štitom - čistom, hladnom hartijom i olovkom koja je drhtala u mojim prstima. Mislila sam da ću vas ubiti ako vas zapišem, da ću vas protjerati iz lobanje i zaključati u crno mastilo, da ćete na papiru postati nepomične i mrtve. Ali, dok sam vas nizala, red po red, shvatila sam da ste vi najpodliji oksimoron mog postojanja; pokušavajući da vas obezvrijedim, ja sam vas zapravo oživljavala. Svaka riječ koju sam povukla protiv vas pretvarala se u vašu novu snagu. Prebacivala sam vas s jedne strane margine na drugu, nadajući se da ćete u tom premetanju izgubiti smisao, da ćete postati samo gomila besmislenih slova, ali vi ste se drsko preslagivale, pronalazeći nove načine da zaboli još jače. Moja olovka nije bila mač, već ključ koji vam je otvarao još dublja vrata. Što sam više pisala o tebi, Sjeto, ti si postajala opipljivija; što sam više psovala tebe, Nostalgijo, tvoji video-zapisi u žutim loptama postajali su oštriji i jasniji. Hartija je upijala moju namjeru da vas ubijem, ali je umjesto vaših leševa izrodila nove dokaze o mom ropstvu, dajući vam smisao tamo gdje sam ja željela samo tišinu i ništavilo.

A onda, u tom vrelom pepelu između ispisane hartije i napuklih žutih sfera, dogodio se preokret koji ni moji najmračniji hodnici nisu predvidjeli - shvatila sam da vas, uprkos svemu, neopisivo volim. Vi ste jedini dokaz da u ovom medicinskom sklopu kostiju i mesa kuca nešto što nije samo mehanika.

Prihvatila sam vas, moje surove stanare, jer bez tvoje hladnoće, Tugo, ja nikada ne bih znala kolika je bila vrelina onoga što sam izgubila; bez tvojih lažnih projekcija, Nostalgijo, moja prošlost bi bila samo gomila razbacanih, beznačajnih kadrova bez duše. Vi ste vajari mog bića, arhitekte koje su od obične djevojčice izgradile ovu ženu koja sada stoji pred ogledalom sopstvenog ambisa. Volim te, Sjeto, jer si me naučila da cijenim tišinu, i tebe, Melanholijo, jer si moju bol pretvorila u umjetnost koju samo ja umijem da pročitam. Više ne bježim.

Otvaram vrata tog blještavog trezora i puštam vas da se slobodno kotrljate, da se sudarate i blistate u svom svom bolnom sjaju. Jer, da bih ikada dočekala taj jedan sekund u kojem ne osjećam ništa, morala bih prvo da prestanem da postojim, a ja biram da postojim - makar to značilo da ću zauvijek biti poprište vašeg neprekidnog masakra.

Ubistvo je na pomolu, ali ovog puta, ja sam ta koja sa osmijehom pruža vrat, jer shvatam da me vi ne ubijate da bih nestala, već da bih, kroz svaki taj rez, iznova i iznova bivala rođena.