I

Prema islamskom učenju, postoje dva temeljna načina putem kojih se Bog objavljuje čovjeku: kroz kreaciju – stvaranje svijeta i života, i kroz Objavu – Božansku Riječ. Čin Objave, kao vrhunac i kreacijskog i revelacijskog procesa, moguće je promatrati iz različitih duhovnih i intelektualnih perspektiva. U klasičnoj teološkoj literaturi ona se najčešće razumijeva kao epistemiološki i kosmopovijesni čin.

Međutim, Objavom se ne spoznaje samo Istina niti se samo uspostavlja Dobro kao temelj bitka svijeta; Objavom se otkriva i ljepota – ljepota koja se jednako manifestira na stranicama nebeske Knjige, u prirodi i u historiji (Hafizović, Teološki traktati, 1996). Tokom povijesti božanski Duh se očitovao kroz više objava, da bi se punina Objave zaokružila posljednjim Božijim obraćanjem čovječanstvu – Kur’anom.

Kur’an nudi opće principe i koncepcije, dok je njihova razrada i konkretna primjena prepuštena čovjeku (Đozo, Glasnik, 1972). U skladu s historijskim okolnostima, životnim izazovima i razvojnim mogućnostima, od čovjeka se očekuje da te koncepcije oživi i realizira. Gotovo revolucionarna dimenzija kur’anske misli ogleda se upravo u tome što ona u proces primjene Objave uključuje ljudski razum, društvo i historijski kontekst, pridajući im izuzetno važnu ulogu.

Jedna od ključnih karakteristika kur’anske misli jeste njena otvorenost prema životu, kao i njena trajna dinamičnost i dijalektičnost. Kur’an ostavlja prostor čovjeku i društvu da, u datom vremenu i okolnostima, traže odgovarajuće forme praktične primjene njegovih principa. Time je ljudskom razumu ukazano veliko povjerenje – da, oslanjajući se na Objavu, u vremensko-prostornoj stvarnosti u kojoj živi, gradi islamsku praksu.

II

Savremeni čovjek suočen je s brojnim izazovima koje proizvodi moderni način života. Procesi modernizacije sve više vode individualizaciji i formalizaciji života. Svakodnevne obaveze obavljaju se rutinski, često bez dubljeg promišljanja smisla i svrhe. Sintagma „kuća–pos’o“ postala je gotovo savršen opis odnosa današnjeg čovjeka prema svijetu i životu.

Kako je vjera sastavni dio čovjekove ličnosti, ove transformacije nužno se odražavaju i na način na koji se religioznost doživljava i prakticira. Vjerske obaveze nerijetko se svode na puku formu, gotovo mehaničko izvršavanje propisa, bez dublje svijesti o njihovoj svrsi. Namaz se mjeri brojem rekata, post se svodi na izbjegavanje hrane i pića, dok se zanemaruje činjenica da drugi organi – oči, uši i jezik – često uopće ne poste.

U tom kontekstu, posebno je važno promisliti naš odnos prema Kur’anu. Iako, hvala Bogu, postoje brojna duboka i nadahnjujuća razmišljanja o njegovoj ljepoti, stilu i nadnaravnosti, znatno rjeđe se govori o našem temporalnom i praktičnom odnosu prema Kur’anu danas. Rahmetli Husein efendija Đozo upravo je u tome bio dalekovidan i neumoran: kroz svoje tekstove i odgovore u Glasniku stalno je upozoravao na degradirajuću praksu svođenja učenja Kur’ana gotovo isključivo na učenje za umrle.

Iako već više od četiri decenije počiva u Božijoj milosti, Đozine opservacije i danas zvuče gotovo bolno aktuelno.

Kur’an – Jasni, opominjač onoga u kome života ima

Danas gotovo svaka muslimanska kuća posjeduje barem jedan primjerak Kur’ana. Ipak, u mnogim domovima on stoji na počasnom mjestu, umotan u mirisne peškire, i „aktivira se“ uglavnom prilikom dolaska imama radi učenja Ja-sina nakon dženaze. Djeci se često predstavlja kao knjiga koju „ne treba dirati“, čime se dodatno mistificira Kur’an – iako je on objavljen kao uputa i duhovna navigacija živome čovjeku.

Zato nas posebno raduje kada u rukama držimo mushaf čije su stranice izblijedjele od čestog listanja, a margine potamnile od dodira prstiju. To su „živi“ mushafi – knjige koje se čitaju, a ne samo čuvaju.

Razumijevajući Kur’an isključivo kao sadržaj koji se uči radi sevapa za umrle, mi nesvjesno degradiramo njegovu poruku, svodeći je na čisto metafizičku dimenziju. Time se grubo deformira smisao Božije Riječi. Nije bez razloga da se u suri Ja-Sin – poglavlju koje se najčešće uči umrlima – jasno ističe da je Kur’an opomena onome u kome života ima.

Ako poznatu misao: „Čitaj Kur’an kao da je tebi objavljen“ svedemo samo na praksu učenja za umrle, a ne na traženje životne orijentacije, etičkog kompasa i smisla, tada smo – duhovno gledano – i sami postali svojevrsne „rahmetlije“.

Dodatni problem predstavlja i komercijalizacija kur’anskog učenja: dženaze, sedmine, tevhidi, hatme i slične prakse često prerastaju u izvor prihoda. Iako postoje imami koji na to otvoreno upozoravaju i nastoje svoje džematlije ispravno uputiti, takvi nerijetko bivaju izloženi pritiscima, ismijavanju pa i profesionalnoj izolaciji – jer „ugrožavaju adet“.

III

Poznata poslovica da je čovjeka bolje naučiti pecati nego mu stalno davati ribu, itekako je primjenjiva i u ovom kontekstu. Mnogo je korisnije i svrsishodnije osposobiti ljude da sami uče Kur’an i uče dove za svoje merhume, nego im nuditi učenje kao uslugu. Takvo osposobljavanje može postati snažan motiv da se savlada arapsko pismo i uspostavi trajna veza s Kur’anom – prvenstveno radi vlastite upute, a tek potom kao vid dove i trajnog dobra za umrle.

Alternativno, sredstva planirana za plaćanje učenja mogu se usmjeriti u društveno korisne svrhe: stipendiranje nadarenih učenika, pomoć siromašnima ili projekte od općeg dobra. Takva djela, ako Bog da, donose korist i onome koji daje, i njegovim merhumima, ali i društvu u cjelini.

IV

Danas je nužno rekonstruirati našu percepciju Kur’ana i razumijevati ga kao živu Uputu, poruku i neizmjernu Božiju milost. Božija Riječ je neiscrpna; kada bi sva stabla bila pera, a sva mora tinta, ne bi se mogla iscrpiti.

Svaka generacija ima vlastiti pristup Kur’anu, u skladu sa svojim intelektualnim i duhovnim kapacitetima. Naš zadatak je da naučimo čitati znakove vlastitog vremena i da odgovore na njegove izazove tražimo upravo u Kur’anu – Kur’anu našega doba.