Jedne prilike vladar Harun er-Rešid sa svojom suprugom Zubejdom izašao je u šetnju pored rijeke. Šetajući obalom naišli su na Behlula, čovjeka kojega su smatrali neuračunljivim, ali koji je znao davati mudre savjete ljudima. Postoje i mišljenja da je Behlul bio izuzetno mudar čovjek koji se, iz straha od oholosti, namjerno u javnosti ponašao neuračunljivo.

Vidjeli su ga kako sjedi pored rijeke i pravi kuće od pijeska, baš onako kako to rade djeca. Kada su mu prišli, Zubejda ga upita šta to radi, a on joj reče da pravi kuće u Džennetu/Raju. Ona ga potom upita za cijenu kuće i može li jednu kupiti. Behlul joj odgovori da je cijena deset dinara i da izabere kuću koja joj se sviđa. Zubejda mu uruči traženi iznos i pokaza na jednu od kuća.

– Tvoja je – reče joj Behlul, zatim tu kuću sruši, a novac koji mu je dala baci u rijeku.

Kada su se vratili kući, Harun poče je kritikovati, govoreći da je pogriješila što je novac dala budali i da bi bilo bolje da ga je udijelila kakvoj sirotinji.

– To je bio moj novac i šta ja radim sa svojim novcem nije tvoja stvar – odgovori mu Zubejda.

Te noći Harun usni san u kojem stoji ispred predivnoga dvorca, čija je kupola bila od zlata, a iznad ulaza svjetlošću ispisano: „ Zubejdina kuća “. Obradovan, krene da uđe u dvorac svoje supruge. Međutim, kada mu se približio na nekoliko koraka, ispred njega se pojavi čuvar i zapriječi mu ulaz. Harun pokuša objasniti da je to kuća njegove supruge i da želi ući unutra.

– Upravo tako – reče mu čuvar – ovo je kuća tvoje supruge i ti na nju nemaš nikakvo pravo. Odlazi odavde!

Čuvar ga potom poče gurati toliko snažno da se Harun, od straha, probudi.

Čim se razdanilo, pozva Zubejdu da ponovo odu do obale rijeke i potraže Behlula. Kada su stigli, zatekli su ga na istom mjestu kako ponovo pravi kuće od pijeska. Prišli su mu i upitali ga šta radi, a on im opet reče da pravi kuće u Džennetu. Harun tada upita može li i on kupiti jednu kuću za sebe i kolika joj je cijena.

– Naravno da možeš – odgovori Behlul – cijena kuće je deset hiljada dinara

– Kako to?! – zaprepasti se vladar. – Jučer je cijena bila deset, a danas deset hiljada! Zašto je danas tako visoka?

Behlul ga pogleda i reče:

– Cijena je naglo porasla zato što su jučer mušterije kupovale na neviđeno, a ti danas kupuješ na viđeno.

Iz ovog događaja možemo izdvojiti dvije značajne poruke koje nam mogu biti od velike koristi.

Prva poruka odnosi se na zaštitu žene i njezinoga imetka u islamu. Često se, čak i u vjerničkim krugovima, može čuti da islam neravnopravno tretira muškarca i ženu, posebno kada je riječ o nasljedstvu, jer je Kur’anom određeno da muškarcu pripada koliko dvjema ženama.

Međutim, često se zanemaruje činjenica da taj imetak čini jedinstvenu cjelinu te da je dio koji pripada ženi isključivo u njenoj nadležnosti. Suprug nema pravo raspolagati tim imetkom bez njene dozvole, dok je, s druge strane, obavezan da iz vlastitog imetka izdržava suprugu. Iz primjera Zubejde vidimo kako žena treba koristiti svoja prava, bez obzira na to ko se nalazi s druge strane.


Druga poruka koju iščitavamo iz ove priče jeste razlika između vjerovanja u Boga i vjerovanja Bogu.

Prirodno je da čovjek postavlja pitanja i traži odgovore, pa čak i kada je riječ o vjeri. U Kur’anu nalazimo primjere Božijih poslanika koji su tražili dodatno smirenje srca, poput blagoslovljenoga Ibrahima, koji je zamolio Uzvišenog da mu pokaže kako oživljava mrtve (Kur’an, 2:260). Na pitanje: „Zar ne vjeruješ?“, odgovorio je: „Vjerujem, ali da mi se srce smiri.“

S druge strane, postoje oni koji vjeruju bez sumnje, poput Ebu Bekra, dragi Bog bio zadovoljan s njime, koji je, nakon što je čuo vijest o Poslanikovome Mi’radžu, rekao: „Ako je Muhammed to rekao, onda je istina.“



U današnjemu društvu, u kojem je nepovjerenje postalo standard, ostaje pitanje koliko ima onih koji svojim životom svjedoče istinu, onako kako je živio Poslanik islama.

Nagrada za vjerovanje i djelovanje nije ista za one koji vjeruju a priori i one koji vjeruju nakon dokaza, ali Uzvišeni svima obećava najljepšu nagradu, kako stoji u Kur’anu: „Nisu jednaki oni među vama koji su davali prije pobjede i lično se borili i oni koji su to činili poslije, ali Allah svima obećava nagradu najljepšu“ (Kur’an, 57:10).

Zato su naši stari govorili: „Baška je vjerovati u Allaha, a baška je Njemu vjerovati.“