Volim pisati onako kako mislim

Postoji izvjesna prikrivena, ali uporna napetost između onoga što mislimo i onoga što izgovaramo ili napišemo. Većina ljudi tu napetost rješava kompromisom: ublaži svoju misao, zaokruži je, sakrije oštre rubove, doda malo “pristojnosti”, malo “diplomacije”, pa tek onda pusti rečenicu da poleti u svijet. S vremenom sam shvatio da me takav način ne zanima. Ne zato što ne razumijem potrebu za obazrivošću, već zato što previše cijenim jasnoću i stvarnost.

Sjećate li se one poznate misli koja se pripisuje Vuku Karadžiću: “Piši kao što govoriš i čitaj kako je napisano.” U ovom tekstu idem korak dalje. Ne zanima me samo da pišem kako govorim, nego prije svega da pišem kako mislim. Jer govor se često prilagođava drugima, dok misao, barem u svom izvornom obliku, još uvijek pripada nama. Zato volim pisati upravo onako kako mislim.

Pisati jasno znači preuzeti odgovornost. Kad napišeš ono što zaista misliš, bez ulagivanja, bez zamagljivanja i bez kalkulacija, tada više nema prostora za izgovore. Ljudi se mogu složiti s tobom ili ne, ali barem znaju gdje stojiš. To je, po meni, pošteniji odnos nego ostaviti ih da nagađaju, da između redova traže “pravo značenje”, ili još gore – da u tvoje riječi upisuju vlastite želje i strahove. Ne želim da me ljudi čitaju kao test ličnosti, nego kao jasan tekst. Ako nešto kažem, želim da to znači upravo to.

Postoji i druga strana toga. Nejasno pisanje često nije znak dubine, nego nesigurnosti. Lakše je sakriti se iza općenitih formulacija nego stati iza konkretne misli. Lakše je reći “stvari su kompleksne” nego jasno reći što je dobro, a što nije. Naravno da je svijet kompleksan, ali to ne znači da smo oslobođeni obaveze da zauzmemo stav. Upravo suprotno – kompleksnost nas obavezuje da budemo još precizniji i jasniji, a ne maglovitiji.

Zato mi je važno jasno se izjasniti kad je nešto pozitivno ili negativno. Da ne idemo dalje, uzmimo za primjer ideju bratstva i jedinstva. Mnogi će odmah reći: “To je samo parola.” Jeste, ali pozitivna parola. Kakve parole postoje danas? “Srbija do Tokija”? To bi možda još i bilo smiješno da nije bilo Vukovara, Prijedora, Foče, Sarajeva, Srebrenice... U vremenu kada se razlike namjerno produbljuju, kada se identiteti koriste kao oružje, ideja da ljudi mogu živjeti zajedno, uz međusobno poštovanje, ne zvuči mi ni naivno ni zastarjelo. Naprotiv, zvuči mi kao nešto što nam očajnički nedostaje. Ako je to parola, onda je to barem parola koja pokušava spojiti, a ne razdvojiti; graditi, a ne rasturiti.

S druge strane, jednako jasno želim reći i ono što smatram negativnim. Jedna od najupornijih iluzija na “ovim prostorima” jeste potreba da svoju naciju vidimo i ističemo kao “najtalentiraniju”, “najbolju”, “najpametniju”, “najuspješniju”. To nije samopouzdanje, to je bijeg od stvarnosti. Jer duboko u sebi, većina ljudi zna da to nije istina. Upravo zato ta se priča mora stalno ponavljati i pojačavati kako bi se odbranila od svake sumnje. Pisati jasno o tome znači razbiti tu iluziju, a to nikada nije ugodno. Ali nelagoda nije dokaz da je nešto pogrešno – često je znak da smo dotaknuli nešto stvarno.

Pisanje kakvo volim ne trpi uljepšavanje stvarnosti. Ne zato što želim biti “grub” ili “provokativan”, nego zato što vjerujem da istini ne treba šminka. Kad počnemo uređivati stvarnost da bi bila prihvatljivija, zapravo uređujemo vlastitu percepciju, a ne samu stvarnost. Problem, međutim, ostaje isti. Samo smo ga zapakirali u malo ljepši papir. Dugoročno, to ne vodi ničemu osim još dubljem nesporazumu – i s drugima i sa samim sobom.

Netko će možda reći da takav pristup može biti rizičan. I jeste. Jasno izrečena misao lakše izaziva oštru reakciju nego nejasna. Kada nema prostora za različita tumačenja, nema ni mjesta za udobno povlačenje. Ali upravo u toj izloženosti vidim vrijednost. Ako već govorim, želim da to ima težinu. Ako već pišem, želim da to nešto znači. U suprotnom, sve se svodi na buku.

Važno je reći i ovo: pisati kako mislim ne znači da sam uvijek u pravu. To bi bila druga krajnost, jednako problematična kao i nejasnoća. Jasnoća ne garantira istinitost, ali omogućava provjeru. Kada je misao jasno izrečena, može se preispitati, osporiti, pa i dopuniti. Kada je nejasna, izmiče svakoj ozbiljnoj raspravi. U tom smislu, jasno pisanje nije kraj razgovora, nego njegov početak.

S vremenom sam primijetio još nešto: ljudi, iako često tvrde suprotno, zapravo cijene jasnoću. Možda se neće uvijek složiti s tobom, možda će se nekad i naljutiti, ali će barem znati na čemu su. A to je više nego što se može reći za mnoge “uljepšane” tekstove koji nikoga ne vrijeđaju, ali nikoga ni ne dotiču. Neutralnost je ponekad samo drugi naziv za prazninu.

Naravno, postoji razlika između jasnoće i grubosti. Jasno reći nešto ne znači reći to bez mjere. Postoji način da se i najteže stvari izgovore bez ponižavanja drugih. To je pitanje stila, ali i karaktera. Pisati onako kako mislim ne znači pisati protiv nekoga, nego pisati za istinu onako kako je ja vidim. A istina ne traži da vičemo, nego da budemo precizni.

Na kraju, razlog zašto volim ovakav način pisanja zapravo je jednostavan: želim živjeti bez unutrašnjeg raskoraka. Ako mislim jedno, a pišem drugo, taj raskorak s vremenom postaje sve širi. Postaje navika. A onda više ne znaš gdje završava ono što stvarno misliš, a gdje počinje ono što si naučio da trebaš govoriti. Pisanje mi je način da to držim pod kontrolom, da ostanem u kontaktu sa vlastitim mislima. Kad pišeš kako misliš, to se neminovno vidi.

U svijetu u kojem je sve više buke, sve više poruka, sve više “sadržaja”, jasnoća misli postaje rijetka vrijednost. Možda zato i djeluje pomalo grubo, pomalo neugodna, kao svjetlo koje otkriva više nego što bismo željeli vidjeti. Ali bez tog svjetla, ostajemo u polumraku vlastitih iluzija.

Zato i pišem upravo kako mislim. Ne zato što mislim da je to jedini ispravan način, koliko zato što je to jedini koji mi ima smisla. Sve ostalo bilo bi pisanje protiv sebe. A to je jedina vrsta teksta koju ne želim ostaviti iza sebe.