Kada spominjemo humanizam i ono što ono predstavlja, možemo ga shvatiti prosto kao

jednakost ljudi u općenitom smislu. Na,ime Branko.B navodi dvije vrste humanizma prirodnu i društvenu jednakost. Prirodna jednakost se odnosi na to da je čovjek od svog postanka, te do svog završetka po prirodi jednak drugim ljudima tj. da se nalazi u svojoj prirodnoj formi jer prirodno stanje se odnosi na slobodno stanje i to se smatra prvim stupnjem humanizma.Društvena ili politička jednakost se odnosi na stečenu jednakost što se u humanizmu predstavlja kao glavni problem humanizma jer nailazimo na dvije vrste društvene jednakosti a to su slobodna i neslobodna. Cilj je ukloniti neslobodno jer u ideji humanizma kao jednakosti svih sam pojam neslobodnog ograničava potpuno ostvarivanje ideje humanizma. Čovjek se smatra kao historijskim bićem , a da bi čovjek u smislu društvenog bića bio čovjek on mora da bude human. Razlog neuspješnog realiziranja humanizma tokom historije smatra se da je bio njen parcijalni udio tj. da nisu svi težili istom cilju , odnosno humanizmu i da je upravo to osporavalo razvoj istog. Pored prirodnog i društvenog stupnja humanizma koji se navodi dolazimo i do elemenata koje humanizam treba da sadrži a to su pravednost i istina. Pravednost se odnosi na jednakost u društvenim određenjima, dužnost pozitivnog djelovanja i mogućnost ostvarivanja svojih prava dok se istina odnosi na realnu sliku onoga o čemu je riječ, odnosno istina je ono što je isto. U ideji o humanizmu smatra se da je čovjek cilj po sebi, a on sadrži subjektivitet u okviru objektiviteta koji se međusobno oslovljavaju i pronalazimo ih u društvenom ugovoru gdje je granica subjektiviteta uslov za prava svih. Pored subjektiviteta pronalazimo i altruizam koji se odnosi na pomaganje nekome bez da očekujemo “nagradu” za isto tj, pomaganje zarad dobre namjere jer se tako biće afirmiše u okviru humanih principa. Iz toga izvlačimo da se humanizam ne odnosi na asketizam i negiranje ličnosti. Ideja humanizma kao misaona apriornost koja se treba ostvarivati u društvenom razvoju, apriornost se smatra neovisnom o empirijskim dokazima tj. njeno znanje možemo zaključiti i bez specifičnih osjetila. Ono do sada u historiji nije ostvareno kao cjelina jer se navodi da je historija bila parcijalna. Historijski slijed nasilnih događaja ne potpada pod ideju humanizma, te ostvarenje humanizma u potpunosti bi označavalo da cjelina teži istom cilju, tj. humanizmu, čime bi se parcijalni dijelovi koji ne potpadaju u humanizam otklonili. U djelu utopije i humanizma etički maksimum odnosi se na misaono određenje smisla cilja svih ljudi, etički postulat svoj maksimum ima u univerzalnom humanizmu dok mi imamo parcijalni. Humanizam se smatra kao opći i zajednički kriterij čovjekovog postojanja ili njegovog djelovanja u bitku. (Bošnjak, 238). Dolazimo do podjele općih stupnjeva humanizma na religiozni pojam i filozofski pojam humanizma. Kod religioznog pojma, antropologija se izvodi iz teologije, a cilj ostvarenja čovjekovog postanka i prestanka odnosni se na ispunjavanje “Božijeg plana”; čovjek sam po sebi nije dovoljan. Filozofski pojam odnosi se na izvođenje čovjeka iz bitka tj. bitka kao sve ono što jeste, kroz neteološko shvatanje. Nerazlikovanje razlika koje postoje mogu dovesti da ljudi koji su protiv humanizam da iskoriste isti protiv njega. Pasivni humanizam pogrešno interpretira smisao ljudske egzistencije dok aktivni humanizam se odnosi na konstantnu borbu za ostvarenjem humanih principa.