Boravak u prostranstvu raznolikosti stvaranja, okružen stotinama, ako ne i hiljadama vrsta biljaka, idealna je prilika za poneku duminu. Misao je čišća što je prozračniji ambijent, dezinfikovan od poganosti ljudskim zlom ispravljene. Zaista su znakovi oko nas i u nama. Flora satkana predstavnikom svakog dunjalučkog ćošeta: indijski bambus, džunglaško rastinje, japansko cvijeće, kineske gljive, južnoamerički izdanci, raznobojno multikulturalno rastinje: svak' za sebe i svi zajedno, istovremeno. Toliko toga, naizgled nespojivo, koegzistira: formula čimbenika još uvijek nepoznatih čovjeku. Harmoničan sklad boja, preljevanje svakojakih mirisa – svaka jedinika doprinosi, malo ko se buni: enigma za čovjeka i ibret nad kojim se štošta može proraditi. U jednom ogranku parka, simboličnog naziva Paradise, prosuta je tona raznog rastinja. Čula su nemoćna pred kušnjom svakog mirisa ponaosob, dok njihov zbir izaziva spontanu i ugodnu konfuziju. Miriše li ovako bilje i u Bosni, il’ su tamo osjetila zapečaćena prljavošću karaktera?! Kažu da putovanja šire vidike, a rekao bih i istančavaju čula, posebno ukoliko im se pruži ono što metež bezobrazno krade – mir.

U blizini stacionarana klupa, idealna platforma i izuzetan izum za predah pomalo klonulim nogama od tutnjanja po njemačkim pejzažima. Grehota je zaobići, pomislih i odlučih upotpuniti njenu svrhovitost: samo međuodnos može u punini obznaniti smisao nečijeg postojanja. Brzo se adaptirah i otpočeh pokušaj poniranja u nešto dublju misao, glavnog oponenta kolotečinskoj površnosti i jedinom efikasnom lijeku za vrtloge manipulativnosti kojim se obezvrjeđuje dobro što stanuje u čovjeku. Kako i sve biva s razlogom, tako i misao koja nadođe, isprva shvaćena kao iznenadna i suprotna kontekstu, ali ubrzo i smisleno uklopljena u savršen sistem postojanja: rahatluk je moguć samo kao kratka pojava na dunjaluku. Tek pošto se nova misao pokuša nasloniti na prethodnu, a potom možda otvoriti, do tad, nepristupačna mora spoznavanja – otrežnjenje. Muha! Neupitno istrenirani agent na javnom zadatku ometanja i remećenja spokoja: misija uspješna. Zašto baš sad i zašto baš ovdje – teško dokučiv umirujući odgovor, osim ukoliko se ne uklopi u prvospomenutu misao o kratkoći rahatisanja. I tako, uvijek pristuni letač, usuđejem se kazati i naporno smetalo, stupivši u relaciju s drugom jedinkom očita svrhovitost, dvojako: bivstvovanje muhe bez letenja naokolo po određenim putanjama bilo bi upitno, baš kao i sabur onih koji pokušavaju naći nešto prostora za moždane aktivnosti u njenom reonu – šta bismo jedno bez drugog? S nadom da je išaret ispravno shvaćen, priznah poraz i podvijenog repa ispred taktičkog perfekcioniste odlučih potražiti drugo sklonište. Dok ustajem primijetih simetrično postavljene prskalice za biljke. Može li čovjekov izum parirati Božijem davanju? Bit’ će da je kiša, ona sitna, bila povod za imitiranje jedne od njenih uloga, realizovan kroz prskalice koje pokušavaju biti što bliži onomatopejski patent za padanje kiše. Kad bi biljke mogle govoriti valjalo bi ih pitati šta ih ljepše kupa, osjete li i one plastičnost i glumu. Eh, muho, bez tvog pristusva ove misli ne bi ni bilo – hvala za doprinos u skromnom pokušaju oživljenja djelića ljudske svrhovtivosti: korištenje razuma.