Historija ima smisla samo ako služi kritički – radi osudbe onoga što nas koči ili stvaranja prostora za disanje u vlastitom životu. Tako je barem mislio Nietzsche, koji je meni u ovom slučaju samo svjedok protiv mene same.

Da li je to već oksimoron? Da li je to i prethodna napisana rečenica, kao i ova, jer ipak uzimam tuđu misao da objasnim vlastiti strah da u meni možda nema ničeg mog, pa ni ljubavi? Ako citiram njega da bih objasnila sebe, da li ja upravo radim ono protiv čega on piše – postajem li ‘nosač tuđih misli’, bez vlastitog daha?

Ideja je bila pisanje o personi A koja je na letu završila s čitanjem dvije knjige i počela treću, dok je persona B pored nje listala Instagram reelse. Persona A je u tom činu vidjela svoju civilizacijsku pobjedu, jer zaboga, ona je iznad običnog smrtnika koji lista predstave o tuđim životima. Ali onda se pojavi ta rečenica, za mene hladna kao tuš: ‘No amount of reading can change you if it isn’t already within you’.

Kako uopće od te rečenice doći do historije?

Na neki čudan način Nietzsche-ov koncept da nam u ovom slučaju historija (čitanje) služi samo kako bismo čitali ili rekli da je nešto pročitano, a ne da promijeni način da vidimo sebe, pa i tu osobu kojoj se rugamo, barem iz moje perspektive, može povezati sa principom konzumerizma. Ako ja čitam samo da bih čitala, ili samo da bih se sakrila iza ‘pametnih’ termina, to je ništa drugo nego laž. Tek napisana riječ u dnevniku to prestaje biti kada ja kroz nju pokušam razumjeti nečiji postupak. Ili barem promotriti ga iz drugog ugla. Da li to znači onda da je i ogovaranje čin življenja izvan granica historije, ili barem na način na koji dotični vidi da nas ona ograničava?

U tom smislu i ogovaranje iznenada dobija dostojanstvo jer traži od nas da zauzmemo stranu, ponekad i uđemo u sukob umjesto da stojimo ‘iznad njega’ kao persona A iz ranije pomenute anegdote.

Ako je historija, smisleno, samo ono što služi životu, onda moja historija čitanja počinje tek ovdje, u priznanju da se plašim da je u meni možda prazno i da pokušavam to popuniti tuđim rečenicama. Možda se suština ne nalazi u trećoj pročitanoj knjizi, nego u prljavoj, ogovarajućoj ljudskosti. Ljubav nije u definiciji, nego u zdjeli očišćenog nara na stolu kojeg jedemo dok šutimo i priznajemo sami sebi da je sve što nam je ikad trebalo, već tu ispred nas, a iznad svega, u nama samima.