Filofobija – specifičan strah od zaljubljivanja ili emocionalne povezanosti.

Stilovi privrženosti: obrasci prema kojima gradimo odnose.

Aleksitimija: stanje u kojem osoba ima poteškoća da prepozna i verbalno izrazi sopstvene emocije.

’Cringe’: veoma neugodno, jer je tako loše ili glupo.

Zašto se bojimo ‘velikih’ riječi? Prijateljica mi je pričala anegdotu kako je na pokušaju odgovora na neko pitanje čiji odgovor nije formalno znala na ispitu, kao odgovor priložila svoj najbolji opis riječi od kojih se suština pitanja sastoji. Taj isti princip iskoristit ću da odgovorim na ovo pitanje.

Strah je, formalno, neugodna emocija ili misao koju imate kada ste uplašeni ili zabrinuti zbog nečega opasnog, bolnog ili lošeg što se događa ili bi se moglo dogoditi. Ovdje se pod pojmom ‘velikih’ riječi primarno misli na izraze ljubavi koju, kako u svojoj generaciji primijetim, izbjegavamo korištenjem ironije ili potpunim ‘prebacivanjem’ na engleski jezik u govoru. Da li je to generacijska trauma koju nosimo jer za većinu naših roditelja primarni jezik ljubavi nisu riječi afirmacije? Možda koja oguljena voćka ili poziv na jelo nakon svađe. Ali: ‘izvini’, ‘pogriješio sam’, ‘volim te’, to nisu riječi koje smo navikli da čujemo.

Baš između oguljene jabuke i svakog neizgovorenog „izvini“, rađa se naša kolektivna aleksitimija. Ako odrastaš u okruženju gdje se emocije „podrazumijevaju“, ali nikada ne izgovaraju, tvoj, nazvat ću ga ‘emotivni’ rječnik ostaje siromašan. Analogija bi bila da kada odrastemo, osjećamo čitav spektar boja, ali znamo da imenujemo samo sivu. Emotivni daltonisti. Zato, kada slučajno naiđemo na neku osobu koja je bila izložena ‘velikim’ riječima od malena, ostajemo nijemi. Ne zato što nema ničega, već zato što je ono što osjećamo preveliko za rječnik koji nam je dat, odnosno s vremenom onaj kojeg se nismo potrudili sami ‘uzgojiti’.

Tu na scenu stupa ’cringe’. Taj moderni termin postao je naš najjači štit protiv filofobije. Proglasiti nešto „krindžom“ zapravo je način da se odbranimo i stavimo emotivni štit oko sebe. Reći nekome da nam nedostaje na našem jeziku zvuči previše stvarno. Zato biramo engleski. Engleski jezik je naša emocionalna tampon zona - možemo biti romantični bez straha da nas neko vidi onim očima kojim mi sebe vidimo u momentu u kojem ih izgovaramo.

Ovakav bijeg od sopstvenog jezika oblikuje naše stilove privrženosti. Pa tako da većinom svjesno ili nesvjesno formiramo izbjegavajući stil. Filofobija u našoj generaciji nije nužno strah od osobe, već panični napad pred pomisli da gubimo kontrolu. Ako ne izgovorim tu „veliku riječ“, ona ne postoji. - ili barem ću ja lakše odglumiti da je tako, a čovjek zaista sve radi samo da se osjeća bolje. Ako je ne imenujem - ne može mi ništa.

Ipak, ostaje pitanje: dokle možemo živjeti u prevodu? Dokle možemo maskirati potrebu za bliskošću strahom od toga da „ispadnemo glupi“? Možda je put ka iscjeljenju upravo u prihvatanju tog neugodnog osjećaja koji nazivamo „krindž“. Možda moramo dozvoliti sebi da nam riječi zapinju u grlu, da budu nespretne i teške.

Kada naučimo reći ‘volim te’ i na maternjem jeziku izgovarati ono što nas sve veže - ljubav - tada zdjela očišćenog nara koja nas dočeka na stolu prestaje biti jedini dokaz ljubavi i postaje tek tihi pratilac riječi koje napokon imamo hrabrosti da izgovorimo naglas, ali bez kojeg ni izgovorena riječ, priznat ćete, nema svoju veličinu.