Živimo u vremenu u kojem čovjek nikada nije imao više slobode, a nikada manje mira u sebi.

Vremenu u kojem nam se svakodnevno govori da možemo biti sve što poželimo, dok istovremeno sve više ljudi ne zna ko su zapravo. Sve je postalo brzo, dostupno i zamjenjivo. Ljudi, emocije, odnosi, vrijednosti, čak i smisao života.

Napisao sam tekst koji nije nastao iz potrebe da nekoga uvjerim u nešto, nego iz potrebe da sebi postavim pitanja koja me dugo progone. Pitanja o liberalizmu, porodici, slobodi, modernom društvu i čovjeku koji polako postaje stranac samome sebi.

Ponekad zastanem, ne zato što sam umoran, nego zato što osjećam kako sve oko mene postaje neobjašnjivo tiho. U toj tišini, među mislima koje se sudaraju i gase, javlja se pitanje koje ne prestaje odzvanjati: u kakvom to svijetu zaista živimo? Jesmo li zaista slobodni ili samo živimo unutar pažljivo oblikovane iluzije slobode?

Kažu da čovjek danas ima pravo na sve, da može birati svoj put, oblikovati svoje postojanje, odlučivati o svemu. Ali ako svi biramo, zašto svi biramo isto? Ako smo slobodni, zašto sve više ličimo jedni na druge u mislima, navikama, željama koje nam ne pripadaju?

Liberalizam je stvorio civilizaciju izbora, ali i civilizaciju odsustva smisla. Sve je dopušteno, ali ništa nije sveto. Sve je dostupno, ali ništa ne pripada. U toj beskrajnoj ponudi mogućnosti, čovjek se gubi, traži i luta. Jer kako pronaći put ako su svi putevi jednaki?

Porodica, ta naizgled jednostavna riječ, danas se čini kao relikt prošlosti. Nekada je bila izvor smisla, sigurnosti i pripadnosti. Danas je često teret, prepreka karijeri, slobodi, sebi. Ali ako porodica nestane, ako više ne postoji ono „mi“, šta ostaje od „ja“? Ko će nas se sjećati kad nas više ne bude? Ko će nas razumjeti kad sve postane prolazno?

Sistem ne napada porodicu otvoreno. On to čini suptilno, gotovo neprimjetno. Kroz slogane, zabavu, uvjerenje da ljubav mora biti laka, a odgovornost nepotrebna. Tako se polako briše sjećanje na ono što nas je gradilo, na žrtvu, zajedništvo, na tihe snage koje su generacije održavale živima.

Ponekad mi se čini da živimo u vremenu u kojem se čovjek pretvara u funkcionalnog zombija. Radi, troši, proizvodi, sanja ono što mu se servira. Diše, ali ne živi. Govori, ali ništa ne kaže. Zar to nije savršeno ropstvo, ono koje se ne prepoznaje jer se osjeća kao sloboda?

Evropa stari. Gradovi su puni, ali domovi prazni. Ljudi žive duže, ali veze traju kraće. Djeca su sve rjeđa, a samoća postaje normalna. Vrijedi li napredak nešto ako je cijena nestanak smisla? Šta znači biti moderan, ako to podrazumijeva gubitak temelja na kojem počiva ljudskost?

Često se pitam ako liberalizam teži oslobađanju čovjeka, od čega nas je zapravo oslobodio? Od obaveze, od pripadnosti, od smisla? Možda smo u pokušaju da pobjegnemo od okova tradicije, pobjegli i od vlastite prirode.

Ne mogu ne primijetiti paradoks: što smo slobodniji, to smo nesretniji. Što imamo više opcija, to smo prazniji. Možda sloboda, kada nema granice, prestaje biti sloboda. Možda postaje bezdan u kojem čovjek gubi sebe, ne zato što mu je nešto oduzeto, nego zato što više ne zna šta bi sa svime što mu je dano.

A porodica, ta jednostavna, ali nepokolebljiva forma, ostaje kao posljednji bastion smisla. Kao podsjetnik da ljubav nije samo osjećaj, već čin. Da odgovornost nije teret, već dokaz postojanja. Da smisao ne leži u brzini, već u trajanju.

Ali kako da to čovjek vidi, kada mu pogled stalno odvlače prema površini? Kada ga sistem hrani kratkim trenucima zadovoljstva, da ne bi osjetio glad za smislom? Kada vjeruje da misli samostalno, a svaka njegova misao već je pažljivo usađena u njega?

Ne znam odgovore. Možda ih niko više i nema. Možda ih i ne trebamo imati. Možda je dovoljno postaviti pitanje i zastati.

Jer negdje, u toj tišini između pitanja i odgovora, možda još postoji prostor u kojem čovjek nije potrošač, već biće. Prostor u kojem ljubav još ima smisla. Prostor u kojem porodica nije izbor, nego priroda. Prostor u kojem sloboda ne znači bježanje, nego pripadanje.


I pitam se da li ćemo taj prostor pronaći, ili ćemo ga se jednog dana sjećati kao mita o vremenu kada su ljudi znali ko su, kome pripadaju i zašto uopće žive.