Koliko godina ti je potrebno da postaneš "zreo"? Možda - nijedna.
Zrelost ne dolazi uvijek i isključivo sa godinama. Neko sa sedam godina izgubi majku i/ili oca (ili oboje) te preuzima ulogu roditelja za preostalu djecu ili ostaje prepušteno samo sebi. Neko dijete je ostavljeno da živi sa bolesnom nanom i sada treba da brine o njoj. Neko sa petnaest godina živ, zdrav i prav doživi automobilsku nesreću i u istoj izgubi vid. Neko sa dvadeset pet postane majka po prvi put i uz svu težinu koju trudnoća i porod nose - rodi dijete koje ima određene zdravstvene poteškoće. Neko se prosto rodi i od prvog dana života dobija ulogu borca sa teškim doživotnim oboljenjem i umjesto da ima starosnu dob od pet dana, mjeseci, godina - ono ima pedeset. Nekad zrelost dolazi sa različitim okolnostima, teškim sudbinama, sa psihičkim i fizičkim bolovima i plakanjem u tišini. Neko dijeli savjete i ušutkuje nekog mlađeg od sebe (jer je eto, mlađi) a cio život proveo/la pod staklenim zvonom, sa zdravim roditeljima u sigurnim uvjetima. Neko potroši život kukajući, ne shvatajući koliko je zapravo dobro, dok neko nosi teret koji nekome ne bi stao ni u tri života. Neki mladi su preuzeli velike odgovornosti (npr. briga o porodici, rad u kriznim situacijama) i oni mogu biti zreliji od starijih koji izbegavaju odgovornost. Ljudi stariji od 60 godina koji stalno ''žive u prošlost'' i ne uče iz svojih iskustava, mogu ostati nezreli u emotivnom i mentalnom smislu. Istina je da čovjek uči dok je živ. Kad pređeš tridesete, govoriš kako si nezreo bio u ranim dvadesetim. Kada napuniš četrdeset godina, smiješan si sebi bio u tridesetima. Pa i kad pređeš pedesetu, govoriš kako sam zelen bio u 40.-tim, to su bile najljepše godine itd... Zanimljivo je kako čovjek iznova upoznaje sebe, ali to je neka druga tema. Svima nam nedostaje više introspekcije i hrabrosti da zavirimo u najdublje pore sebe, a manje ušutkivanja mladosti koja je često zrelija nego što im priznajemo.