Ovo djelo autora dr Dritana Abazovića predstavlja svojevrsnu sliku mogućeg budućeg svjetskog poretka. Knjiga pisana utopijskim tonom, sa izraženim realnim ciljem: stvaranja jednog jedinstvenog globalnog društva, u jednoj jedinstvenoj globalnoj državi, sa jednom vladom, vođenom principima prava, pravde, ravnopravnosti, istine, poštovanja, dijaloga, tolerancije, ljubavi…
U tekstu je prisutan vidno načitani erudita, čije bibliografske reference naročito impresioniraju svojim naslovima i raznovrsnošću. Stiče se utisak da je čitava knjiga zapravo jedna vrsta utopije, koju pisac nije doživio, ali umije lijepo i logično da priča o njoj, i to na način da prilično drži pažnju čitaoca. Ovim mu ni najmanje ne želimo zamjeriti na "naivnosti" . Ta "naivnost" je, kad bolje pogledamo, sušta realnost – jedina prava mogućnost za budućnost čovječanstva; ideja vodilja kojoj čovjek teži na svim Zemljinim meridijanima. Ona nam je, iz razloga prvenstveno kolektivne svijesti, još uvijek nedostižna. Ipak, ona je i jedino što nam preostaje...
Kao naučnik, autor dokazuje u ovim redovima svoju briljantnost, kao filozof – nenadmašnost, dok mu se kao političaru, državniku – jednom riječju, čovjeku od javnog posla – i dalje mogu naći mane. Te mane su, recimo, vidljive u poglavlju Zelena filozofija, u kojem se naglasak stavlja na odnos čovjeka prema prirodi, ističući važnost prirode za ukupno čovjekovo zdravlje i njegov opstanak kao vrste. Izostavljena je, čini se, jedna krupna stavka, a ona glasi:

Zelena filozofija nisu samo priroda i ekologija; ona je pravi naslov (ili podnaslov) za cijelu knjigu, jer pokriva sve teme u njoj obuhvaćene. Dakle, principi globalne etike: dijalog, tolerancija, pacifizam, solidarnost, interkulturalnost – spadaju u polje zelene filozofije, koja, dodatno, podrazumijeva sve ono što zovemo evropskim vrijednostima: vladavinu prava, rodnu ravnopravnost, polnu identifikaciju, poštovanje individualnosti svake osobe, slobodu izbora, isticanje specifičnosti društvenih zajednica…
Shodno tome, ideja mosta u nazivu stranke ovog političara pokušaj je da se svi ovi principi spoje i objedine u jednoj idealnoj sutrašnjici, a još poželjnije – u sadašnjem trenutku.

Zašto je to tako? Zelena boja, pored toga što je simbol smirenosti, simbol je i slobode i otvorenosti za nove stvari. Inače, zašto bismo tako često koristili onu čuvenu sintagmu dati zeleno svjetlo za dozvolu ili početak nečega? U neku ruku, nije čudno što ovaj lider ima svoj moto – Budite relaksirani.

Zelenoj filozofiji mogla bi se zamjeriti njena iscjepkanost, iliti poriv za naročitim isticanjem pojedinačnih zelenih pojava. Primjer toga su, recimo, parade ponosa LGBTQ+ zajednice. U suštini, veliko je pitanje koliko takvo isticanje može biti korisno, a koliko pogubno za kvalitet života širokih masa i nenarušavanje nekih iskonski ljudskih, tradicionalnih i prirodnih principa na duže staze. Ono, naprotiv, samo daje podstreka da se pojave ističu i dijele, što, paradoksalno, utiče na mozak da stvara podjele, pa se ljudi i dalje naglašeno dijele, umjesto da se ujedine. Koncept mosta u nazivu stranke, dakle, još uvijek ne služi svrsi ujedinjenja. Most, zapravo, istovremeno služi da spoji i da razdvoji. Ključan je momenat razvoja ljudske svijesti u pravcu shvatanja da je njegova primarna uloga – da spoji. Međutim, ovdje na Balkanu imamo slikovit primjer grada Mostara, koji i pored suštine skrivene u svom imenu, i pored novog – Starog mosta – i dalje odaje utisak odvojenosti, podijeljenosti, jednog grada koji ni za tri decenije nije bio u stanju da sanira svoje ratne rane. Ostaje pitanje da li je to tako samo iz nehata, ili pak namjerno. Ostaje pitanje šta je to pohranjeno u dušama mostarskih stanovnika, kad prolaze mostom jedni pored drugih? Prosto je nemoguće da u XXI vijeku jedan grad nije u stanju da prihvati i normalizuje različitost, da prigrli ono od čega je satkan i da se time ponosi. Prvi utisak je zaista takav. Ipak, vjerujmo da nije stvarno tako u njegovom svakodnevnom životu, u kom je na svakoj obali Neretve i arhitektura posebna...
No, da se vratimo falinkama u knjizi. Moglo bi se nekako reći da ova knjiga nikako ne odgovara na pitanje o identitetu – i to, identitetu čovjeka kao pojedinca. O stavljanju njegovih prednosti i mana u prvi plan, o njihovom poštovanju i o ustrojstvu stvari u skladu sa njima – nema nijedne riječi. Ovdje prvenstveno progovaramo u smislu poštovanja individualnih karakteristika i da one, ako su mana – nisu uvijek mana, a ako su vrlina – nisu uvijek vrlina. Tipičan primjer su politička obećanja ili agende koje, pod plaštom pozitivnih ishoda, dovedu obično do nečeg sasvim drugog i neočekivanog. Uz to, ako uzmemo, na primjer, u obzir fizička ili mentalna ograničenja ljudi (u slučajevima invaliditeta), treba shvatiti da to nisu nužno nepremostiva ograničenja, već su prozor u nove mogućnosti, koje um obično ne doseže, ili ne želi da dosegne. Zbog toga upadamo u situacije rasprava, uvreda, poniženja, osjećaja bezizlaznosti kada su u pitanju ove osobe, a zapravo se samo radi o nužnosti izmjene utvrđenih zakona, pravila, ponašanja i slično. Ili pak, kada određujemo nekom mjesto na poslu na osnovu godina starosti. Moć prepoznavanja bitnih stvari kao bitnih, a nebitnih stvari kao nebitnih – u ljudskom rodu je do danas na niskom nivou. Rigidnost u razmišljanju velike većine ljudi nikako ne može otvoriti put nečemu zaista novom. A to zaista novo i jeste upravo zelena filozofija, koliko god ona na momente djelovala utopijski.
Možda o svemu ovome autor ne progovara jer vjeruje da je to nemoguća utopija ili manje bitna stvar, kojom bi narušio sopstveni koncept. Kako samo ime njegove malenkosti nalaže – ostavićemo ga da bude u pravu i da ide pravo, pa ćemo vidjeti dokle će ga to dovesti. Mada, vjerujemo da valja povremeno baciti pogled sa strane, jer je strana podjednako bitna kao i pravac. Ponekad čak i mnogo bitnija.