Mora li naslov imati najmanje dvije riječi?

Da li ste se upitali: zašto bi naslov morao imati najmanje dvije riječi? Tko je to smislio i po kojem kriteriju? Da je Kafka živ, napisao bi roman o čovjeku koji pokušava proći komisiju za brojanje riječi u naslovima. I naravno – morao bi imati bar tri riječi, jer dvije nikad nisu dovoljne našoj birokratskoj gladi.

Ovakva pravila su metafora za cijeli život. Stalno nam netko propisuje mjere i granice: koliko godina moraš imati za vozačku, koliko centimetara ili kilograma za vojsku, koliko sati sna za „normalnog čovjeka“. A mi se vrtimo u krug, uvjereni da smo slobodni, da imamo slobodnu volju.

Kad malo bolje promisliš, cijeli život je naslov. Svakom danu nalijepimo etiketu: „dobar dan“, „loš dan“, „dan za poludjeti“. Nikad samo „dan“. Jer „dan“ je previše sirov, previše stvaran. Lakše je zakloniti se iza dvostrukih konstrukcija nego pogledati u lice jednostavnosti postojanja.

I pitam se – gdje prestaje logika, a gdje počinje glupost? Je li Danteov naslov „Pakao“ stvarno slabiji od sto pedeset riječi koje ne znače ništa? Ili bismo trebali propisati minimum od pet riječi, jer tako zvuči ozbiljnije. Kao političari: nikad ne kažu „laž“. Oni govore „pogrešno interpretirana izjava u kontekstu specifičnih okolnosti“. Eto ti naslov i još malo smrtne dosade.

Dakako, problem nije u naslovu. Problem je u tome što se olako navikavamo na male zapovijedi. Danas dvije riječi u naslovu, sutra obavezna pozitivna afirmacija u svakoj trećoj rečenici. I tako, mic po mic, ostaneš bez prava na ljutnju, na iskrenost, na psovku. Sve mora biti umotano u celofan.

Ali život nije celofan. Život je prljav, grub, smrdljiv. I često nepravedan. I baš zato vrijedi ga živjeti. Jedna riječ ponekad nosi više istine nego stotinu fraza: jedno „dosta!“ razbije zidove. Jedno „oprosti“ zaliječi godine mržnje. Jedno „volim“ promijeni sve.

Možda rješenje nije poslušnost, nego prkos. Pisati naslove od jedne riječi, pa makar te gledali kao čudaka. Ili naslove od dvadeset pet, pa nek se uguše u brojkama. Humor je oružje, ironija štit, a psovka – ponekad jedina gola istina.

Moj prijedlog? Ako naslov mora imati najmanje dvije riječi, neka bude: **** **!
Pa ćeš vidjeti zvijezde...Kako na engleskom, isto tako i na jezicima svih naših naroda i narodnosti.