Mnogi mi kažu da treba imati hrabrosti da pričam o svom mentalnom stanju.
Hrabrosti za šta?
Za brigu o sebi i jačem pričanju o mentalnom zdravlju?
Na kraju krajeva, kome i gdje ću pisati drugo osim Plenumu, jedinim mjestom gdje se osjećam razumljivo i prihvaćeno.
Nije to nikakva hrabrost, to sam samo ja.
Samo ja koji je dobio prostor za svoj glas, prostor kojeg nikada nije imao među prijateljima i onim najbližim.
Nije me sramota pisati o sebi, o svojim osjećanjima, jer kako će svijet znati šta mi je ako ne budem pričao, je l?

U istih mah mi je čudno da oni "najbliži" ne čitaju moje članke, a toliko su puta spomenuti u njima.
Ko zna, možda čitaju samo ne daju feedback...
Fascinantno mi je to, iz dana u dan, da ih barem ni 1% ne zanima o čemu to pišem i kako to razmišljam, koji su moji problemi?
Naravno čast izuzecima poput Dalile, Ivane i Nataše, za koje znam da čitaju kad uhvate vremena.
I uvijek isti izgovori, nema se vremena, radi se, tamo vamo, prevrni, okreni.
Neki dan je jedan moj članak odjeknuo Mostarom, guess what - najbolji prijatelj me pita pišem li još za Plenum i kako nije stigao pročitati.
Odmah da se razumijemo, ne smeta mi što me ne čitaju, ionako pišem kao da me niko neće čitati.
Smeta mi ta njihova lažna podrška, a vjerujem da se dosta autora suočava sa istim problemom.

Svaki moj članak je plod moje glave, mog srca i mojih prstiju.
Oni se pišu o nekome ili o nečemu, tu su da pohvale nekoga ali i da šire glas mentalnog zdravlja koji se sve češće zapostavlja.