Nova godina je lijepa samo dok se čeka

Da, Nova godina jeste lijepa samo dok se čeka. Dok stoji ispred nas kao zatvorena vrata iza kojih slutimo red, smisao i neku vrstu božanske ili povijesne pravde budućeg vremena. Dok još vjerujemo da će sama promjena broja na kalendaru unijeti logiku tamo gdje je godinama vladao kaos. Dok je budućnost još čista, neizgažena, neokaljana našim navikama, slabostima i – najviše – našim odgodama.

U tom čekanju ima nečeg djetinjeg, ali i duboko ljudskog. Prije dvije tisuće godina Isus Krist je rekao: „Ako ne postanete kao mala djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko“ (Matej 18,3 - Biblija - Novi zavjet). Dijete čeka s povjerenjem, ali i s uzbuđenjem. Ono ne računa vjerojatnosti – ono vjeruje. Čekanje je, u svojoj biti, projekcija nade. A nada, koliko god je ljudi pokušavali objasniti razumom, nikada nije bila racionalna kategorija. Ona se rađa upravo tamo gdje razum zastane, gdje činjenice postanu pretvrde, a iskustvo previše bolno.

Zato ljudi u Novu godinu ulaze s rezolucijama, zavjetima i novim obećanjima samima sebi. Ne zato što vjeruju u kalendar, nego zato što žele vjerovati da promjena može doći izvana, bez dubokog unutarnjeg sukoba sa samim sobom. Jer unutarnja promjena traži suočavanje, a suočavanje traži hrabrost.

Na Balkanu ljudi stalno nešto čekaju. Čekaju nečiji odlazak ili dolazak, čekaju pravdu, čekaju mir, čekaju kraj patnje, čekaju nove izbore. Čekaju bolje sutra koje uvijek dolazi s nekim datumom u budućnosti, ali rijetko s današnjim danom. I često dočekaju samo jedno – novo čekanje. Isto ono staro, samo umornije, s manje iluzija i više gorčine.

Neki čekaju nešto što nikada jasno ne imenuju. I upravo zato to nikada ne dolazi. Neimenovana nada je najjeftinija nada – ona ne obavezuje ni na što. Savršeno je sklonište od odgovornosti. Jer dok čekamo, ne moramo odlučiti. Dok čekamo, ne možemo pogriješiti. Dok čekamo, uvijek netko drugi kasni: država, Bog, povijest, netko treći.

Kod našeg nobelovca Andrića čekanje nije usputna radnja, nego povijesno stanje – gotovo kolektivna psihologija naroda. Njegovi likovi stoje između prošlosti koja boli i budućnosti koja nikako da započne. Ali Andrić ne romantizira čekanje. On ga prikazuje kao sporu, gotovo neprimjetnu eroziju čovjeka. Kao stanje u kojem se ne živi, nego se izdržava vrijeme.

Pa ipak, čekanje nije uvijek bijeg. U religijskim i filozofskim tradicijama ono ima i dublju dimenziju. U Kur’anu stoji snažna i vrlo jasna poruka: „Allah neće promijeniti stanje jednog naroda dok oni ne promijene ono što je u njima samima“ (Kur’an 13:11 Sura Grom). To nije poziv na pasivno čekanje, nego na odgovornost. U islamu postoji pojam sabur – strpljivost – ali to nije pasivno trpljenje, nego aktivna izdržljivost, strpljenje koje djeluje.

Slično tome, kršćani već gotovo dvije tisuće godina čekaju povratak Isusa Krista. To čekanje nije znak slabosti, nego vjernosti. Ipak, i među njima ima onih koji gube nadu. Ne zato što je obećanje nestalo, nego zato što je vrijeme postalo predugo za ljudsku mjeru. Zato apostol Petar upozorava: „Ne kasni Gospod da ispuni obećanje, kao što neki misle da kasni“ (2. Petrova 3:9 - Biblija - Novi zavjet).

Nova godina pripada istoj logici. Ona je naš mali, sekularni mesijanizam. Vjerovanje da će „od sada“ stvari krenuti drugačije. Ali već prvih dana siječnja čarolija blijedi. Vrata se otvaraju, a iza njih – isti hodnik. Iste misli. Isti odnosi. Isti umor koji smo prenijeli preko ponoći. Tada se sudaramo s rečenicom iz Knjige Propovjednika (Biblija - Stari zavjet): „Nema ničeg novog pod suncem.“ Ne zato što se svijet ne mijenja, već zato što se čovjek mijenja sporije nego što priznaje.

Tada se javlja ljutnja. Ne ona bučna, nego tiha i duboka. Ljutnja na samog sebe jer smo opet očekivali promjenu bez cijene. Jer smo opet zamijenili odluku željom, a djelovanje planom. I tu se rađa bijes – ne prema vremenu, nego prema vlastitoj odgodi.

Netko je rekao: „Sve drame ljudskog roda stanu u dvije riječi: bilo je kasno.“ Nova godina nas na to nemilosrdno podsjeća. Jer ona nije novi početak, nego popis propuštenih početaka. Podsjetnik da vrijeme ne traži dozvolu i da čekanje, ako traje predugo, prestaje biti vrlina i postaje izgovor.

Ipak, unatoč svemu, ljudi i dalje čekaju. I dalje se nadaju. U tome ima nečeg dirljivo ljudskog. Možda Nova godina i nije tu da nas promijeni, nego da nas razotkrije – da pokaže koliko još vjerujemo, ali i koliko malo činimo.

Nova godina je lijepa samo dok se čeka. Nakon toga ostaje stvarni život. A život ne traži nova obećanja, nego stare, nedovršene istine. I s njima, pitanje koje se uporno javlja svake godine:

Gube li ljudi nadu i u Novu godinu, da će ona biti bolja od prethodne?