Sve što je nekad bilo ''normalno'' - kafe, sjedenja, priče bez težine... Odjednom postade napor, šum, potrošnja. Kažu, ljudi se otuđili. Ne znam da li je do hladnijih dana ili do toplijih kuća? Da li je do posla koji već troši glas i strpljenje ili do toga što se mozak, neprimjetno, rezervisao za ono malo najbližih? Hodam ulicom i shvatam da mi više znači tiho disanje na hladnom zraku, nego sat vremena razgovora iz kojeg ništa ne ponesem.

Možda je to odrastanje u smislu da više ne punimo prazninu zvukom, nego biramo da ostane prazna, ako nema čime da se ispuni. Počeh da gasim radio u autu, ne mogu ni onaj udarni haos od muzike stalno da slušam, ni vijesti, a nekad ni svoje misli. Nije tišina neugodna nikad bila, samo prvi put dišemo bez tereta da moramo popuniti praznine koje nisu naše.

Onaj ko može sjediti sam, bez da pobjegne u ekran, buku ili društvo, taj više ne treba dokaz da postoji. Ubi me energetsko razapinjanje, razvlače te ljudi ko žvaku. Svako očekuje dostupnost, odaziv, savjet, prisutnost i onda se javi socijalni dug koji niko nije potpisao, ali se osjeća. Napetost je u vazduhu, konstantno. Ne znam je li to umor od ljudi ili od očekivanja, ali znam da ne želim biti teritorij koji svako zauzme kad mu treba, a niko ne pita imam li zemlje za sebe.