Fraza 'budi čovjek' meni zvuči kao jedan od onih praznih sentimenata koji svojom nepreciznošću treba da znače puno toga, a ustvari slabo da išta znače. Ona podrazumijeva neku vrstu plemenitosti, širokogrudnosti, i sirove dobrote, ali dovoljno manjka konkretnosti da se nerijetko sa njom želi u čovjeku ponukati i neki otpad, poput loše plasirane empatije prema nečemu. Izgovorenim „budi čovjek“ dozivamo pojedinca da svoje bivstvovanje kao čovjek poistovjeti nekim principom kojeg mi smatramo fundamentom ljudskosti, što zauzvrat znači da nekome u facu možemo reći da nije čovjek ako se ne slaže sa nama. Graditi sopstvenu dobrotu i principijelnost sa takvim izjavama je površno, jer mnogo toga ostane nerečeno i nedefinisano, otvarajući prostor zloupotrebi uzvišenih koncepata, pa nerijetko patriotizam podrazumijeva klanje, vjera podrazumijeva počinjenost i kukavičluk, društvena jednakost podrazumijeva tlačenje srednje klase (više o ovom nekom drugom prilikom) i slično. Uzimajući u vidu brojne moguće načine na koje se sentimentom „budi čovjek“ i sličnim njemu mogu manipulisati ljudi i narodi, ipak sam u dogledno vrijeme shvatio jednu bezvremensku istinu u toj izjavi, a to je faktor čovječnosti na koji ona poziva.

Pošto ne znamo je li čovjek u svojoj suštini dobro ili loše biće, možemo reći da je čovjek zbunjeno biće, te da su mu potrebne smjernice i definicije, pogotovo od onog trenutka kada prestane da djeluje po pretpostavljenom, što biva znakom njegovom zrenja. Čovjek se stoga pita brojne stvari, i u manjoj ili većoj količini preispituje svoje odluke i uvjerenja kako bi oni bili što, uslovno rečeno, ispravniji. On svoje uporište traži u raznim načinima tumačenja svijeta, i u raznim aspektima života, tako da je čovjekova filozofija (koju neminovno svako sebi razvije) obično skup principa i ubjeđenja koje vidi, osjeća ili vjeruje da su ispravni, i koji ga vode kroz život. U čovjekovom pohodu na istinu stvari oko njega i u njemu, često se prikrade jedan defekt, nazvat ćemo ga virus jednodimenzionalnosti, zbog kojeg čovjek pokušava kroz samo jedan vid na stvari strpati cjelokupni pogled na svijet. Ometen i skučen u pogledu, počinje da pravi poveznice koji zahtjevaju mentalno skakutanje po zaključcima kako bi se napravila njemu pojmljiva slika realnosti, koja hoda na staklenim nogama u realnom svijetu i može da živi samo u jazbinama samopotrvdnih krugova u kojima borave istomišljenici. Jednodimenzionalnost na prvu zvuči kao isključivo problem religije i religioznih ljudi, ali se on prikrada i zaposjeda u svakom čovjeku i reflektuje se na sve aspekte čovjekove realnosti, dok ga on ne prepozna i savlada.

Najtvrdokornija apstraktna materija je uvjerenje i ona diktira dobrim dijelom našeg života iz podsvijesti. Čovjek, sa njegovim prijateljem mozgom, često pokušava da uz minimalne promjene svojih duboko ukorijenjenih uvjerenja odgovori na što veći broj pitanja u životu. Iako se jednodimenzionalnost pojavljuje u politici, naučnim krugovima, javnim raspravama, školskom sistemu, i tako dalje, u tekstu izdvajam religiju, iz dva razloga. Prvo, smatram da je priča o religiji i vjeri izuzetno bitna, jer ubjeđenja koja su često proizišla ili potvrđena od strane religija po mnogo čemu diktiraju ponašanje velikog broja ljudi – ono što je refleksno djelovanje iz reptilskog djela mozga, to je skoro isto kao i djelovanje po ubjeđenju iz frontalnog režnja (prednjeg dijela mozga), linija od prijema informacije i reakcije je skoro instantna. Razlog što uvjerenja prispajam frontalnom režnju je što su ona promjenjive prirode, i tu se obrađuju, iako su većinom pohranjena u podsvijesti. Drugo, velika mi je žal da nešto tako lijepo, poput Objave čovječanstvu, čovjek nađe načina da ukalja, privatizuje i ograniči svojim uskim mentalnim obimima.

Religija, možda preciznije rečeno vjera, dobroćudno implementirana, ima ulogu oplemenjivanja čovjeka i društva kojeg on sačinjava. Ona je Božja nakana da čovjeka dvonošca održi takvog, i usmjeri ga ka svetom pokušaju da izbalansira apstraktno i životinjsko u sebi, da nađe mir u jednoći oba. Duboko religiozno društvo bi trebalo biti okrenuo prema nauci, istraživanju kosmosa, traženja načina da se pravda sprovodi, milost konkretno ukazuje tako što se sprečava pojava sirotinje i zapuštanje iznemoglih, implementira infrastruktura koja nije uska i arhitektura koja ne ujeda za dušu – jer ako te zanima Bog, kako da te ne zanima svo prostranstvo koje je do u detalj usavršio i učinio da ga možemo poimat do dubokih i istančanih detalja? Posljedica ljubavi prema Bogu je ljubav prema životu koji je stvorio.

Umjesto divnih manifestacija vjere u čovjeku, vokalni i samoproglašeni stameni vjernici su se dali svojim krkanlukom i uskim vidicima ogaditi najsvetije svakom zdravom rezonu oko njih. Ko je gori? – ovi što gledaju ili ovi što daju u eter poimanje Boga sa temama koje nipodaštavaju mozak i Gospodara svemira, sa vrelim debatama i urlicima o pozicijama sjedenja zbog kojih će te Stvoritelj beskonačnih galaksija vječno kazniti patnjom. Niko kao vjernici ne banaliziraju Boga i Njegovo zadovoljstvo sa čovjekom na neki simbol, puku kretnju, spjev, cjepidlačenje, kopanje po mišljenjima ili savjetima religijskih predstavnika koje su oni pisali samo za svoje vrijeme i prostor. Da li su vjerski egzibicionisti i fundamentalisti svjesni šta ustvari govore kada rasprostranjuju ideju da je Božiji pogled na projekt čovječanstva tunel sa pravcem koji vodi nigdje? Koji stepen samoljublja doseže čovjek koji smatra da je Bog samo ono što on razumije, i nikako drugačije? Da li su fundamentalisti svjesni da je njihovo ubjeđenje da je Bog bukvalista bogohulno i puno sebe?

Naposljetku sam shvatio da je prije nego se ogrne plahta bilo koje religije, najprije bitno biti čovjek. Ne u ispraznom smislu, uzimajući u vid ono rečeno u uvodu, već u smislu čovjekoljublja, čovječnosti i osnovne moralnosti, to jeste, osnovnih moralnih vrlina. U gore navedenom izlazi na vidjelo nit čovječnosti koja nedostaje u tim ljudima, manjak zrelih čovjekovih tendencija sa kojima vjera može da čini bukvalna čuda sa ljudskom dušom i civilizacijom. Za to su potrebni makar temelji velikodušnosti, plemenitosti prema drugima, obzira na društvo i sopstveno kretanje, razumnosti u rasuđivanju i karakternosti koja poštuje tuđe i sebe. Puka principijelnost izvučena iz ovog ili onog teološkog teksta očito ne daje nikakve dugoročne pozitivne rezultate, osim što okori dušu i senzibilnost, što čini čovjeka nesenzibilnim za realne personalne, međuljudske, društvene i globalne izazove. Jako malo iskonske moralnosti može da ima u ljudima koji akrobatskim skokovima po rečenicama i izjavama pokušavaju izgraditi moralni kompas i konačan pogled na svijet. U ekstremnim slučajevima taj proces svima, osim njima koji nose oglav sa vizirom, izgleda apsurdno. Pored toga što izgleda apsurdno, i što su njihovi sveti napori da svijet u bilo kojem obliku bude bolje mjesto ili nepostojeći ili promašeni, njihovo ponašajne i djela znaju biti iskonski problematična.

Suprotno od služeći kao primjer marljivosti, izvrsnosti, dubinske brige za efekt koji ostavljaju na ljude, suprotstavljanju ugroženosti i tiraniji, suvremeni religiozni ljudi imaju tendenciju da kopaju puteve u mišije rupe svojih primitivnih ubjeđenja, obično naslijeđenih i koja nemaju veze sa višim ciljem vjere koju propagiraju, te svim silama pokušavaju strpati spoznaju o Stvoritelju i Njegovom planu za čovjeka u svoje ograđene kockaste zidine. Imaju nakanu, nesvjesnu ali itekako stvarnu, od Boga i vjere učiniti svoju njivu, minsko polje krhkog ega sa kojeg onda prave krš i lom svakom ko zdrave glave hoće da se približi svetoj istini. Pored toga što su svojom odbojnošću odlična zidina ljudima zdravog uma koje zanima vjera, što kao posljedicu ima udaljavanje ljudi od onoga što treba da ih održi plemenitim, djelovanje u svijetu takvog čovjeka je u najmanju ruku nepromišljeno, a u najgoru destruktivno. Svaki čovjek obnaša više uloga tokom života i postoji širok spektar prilika kroz koje skučeni pogledi i neispitana ubjeđenja mogu napraviti probleme i uništiti tuđe živote.

Uzmimo za primjer nekog izmišljenog letargičnog mladića koji je odrastao u porodici koja ili fundamentalistički ili tradicionalno razumijeva religiju. Iz njega vapi besciljnost i nevoljnost prema životu, ali pri pokušaju da to iznese roditeljima čeka ga pristup i odgovor A4 formata, čiji su ćoškovi toliko jasni i oštri da se nekad pomisli porezat na njih. Odgovori mogu biti neki plitki brzopotezni savjeti o depresiji i šejtanu, neki oštri stavovi o beznađu i satanizmu, ili konformistički stavovi o motici i lijenosti, ali u svakom slučaju ne uzimaju u obzir dubinu, širinu i kompleksnost mlade osobe i izazova kroz koji prolazi. Roditelji u ovom slučaju ne moraju biti zluradi ili maloumni, samo dovoljno uvjereni u svoj limitiran pristup ozbiljnom problemu, ili nedovoljno uvjereni u druge pristupe, da svoje čeljade (dijete) osude na propast. Pored ovoga tu su one lahko i često vidljive polemike doniranja organa i krvi, pitanja umjetnosti i izražaja, prijeko potrebnog suprotstavljanja roditeljima, edukativne priče o polnim organima i odnosima, i čega sve ne.

Kao zaključak želim istaći da svaki pojedinac i društvo ima svoje božanstvo kome se klanja i koje beskompromisno slijedi, jer je ono neizbježno kao i potraga za jelom i pićem. Smjernice čovjekove i od društva, kao i vrhovnu smjernicu čovjeka i društva, možemo najjasnije vidjeti u: ponašanju – kako se nosi u zahtjevnim situacijama, u isticanju – šta ističe i u kojoj mjeri, u rezonu – kako vodi argumente i kakve odluke donosi, u požrtvovanosti – u svrhu čega ulaže napore pored neminovne ljudske sebičnosti, i u postojanosti – kome i kako prkosi a pred kim ili čim se ustručava. Da li se onda može reći da je problem današnjice isključivo u pogrešnoj interpretaciji religije? – naravno da ne, jer kao što je rečeno, mala je vjerovatnoća da kroz prizmu jedne stvari možemo donijeti rješenje za kompleksne probleme. Ipak, čovjek se može približiti istini stvari kroz kvalitetno postavljena pitanja, a jedno od njih bi trebalo da bude: „Kojem Bogu se ti klanjaš?“