Slovo o palanci u nama i oko nas

Započinjem ovaj monolog o palanci ne iz uloge sociologa ili moralista, nego kao netko tko se iskreno boji da je nikada nije napustio. Palanka nije grad, iako su mnogi gradovi zapravo palanke. To je stanje uma koje se uvuče pod kožu, poput ničim zasluženog išijasa: ne ubija te, ali te zapravo nikada ne pušta na miru.

Katkad mi se sve čini jednostavno: provincijalizam duha najlakše je moguće stanje. On ne traži nikakav trud, ne tjera na samoću, ne prisiljava na borbu s vlastitim egom. Samo ti došapne: „Ma, sve je to precijenjeno. Svi su oni glupi. Ti si jedini pametan.“ I doista, kako je lako biti u pravu kad nemaš nijedan dokaz.

Gledam ljude kako ismijavaju Novaka Đokovića, kako prave karikature od poznatih filozofa i mislilaca, kako svjetske ideje svode na trač, a genije pretvaraju u sprdnju. I onda se zaustavim i upitam se: činim li i ja isto, samo elegantnije? Možda je cinizam tek zavist u boljoj ambalaži.

Veliki Novak, ili neki filozof, mislilac – vrijeđaju nas time što su (za nas) stigli predaleko. Pokazuju da se moglo više, dublje, hrabrije. A mi živimo s osjećajem da smo mogli biti nešto drugo, ali nismo. Lako je reći kako je sve to zavjera, marketing, mit, bilo što. Lakše je razbiti iluziju nego razbiti samoga sebe.

Palanka nas, na neki čudan način, štiti od tog priznanja. Uvjerava nas da su visine laž, a nizine prava stvar. U palanci nitko nije sam na vrhu, jer vrh ne postoji. Svi smo jednako nisko, i to zovemo jednakošću.

Zavist je možda najpošteniji filozof. Ne piše traktate, ne raspravlja, samo reagira. Osjetim je svaki put kad pročitam nekoga tko misli bolje i dublje nego što ću ja ikada moći. Zavist je prikriveni znak priznanja – netko je dotaknuo ono što ja nisam.

Kažu da je antiintelektualizam bolest masa. Ja mislim da je to bolest umora, neka vrsta kronične iscrpljenosti duha. Lakše je ismijati misao nego stvarno misliti. Lakše je sve proglasiti „precijenjenim“ nego sebi priznati gdje su vlastite granice.

Palanka ima nizak strop, i zato je u njoj toplo. Otprilike kao u toru. Možda zato gotovo svi na Balkanu završe u nekom toru – nacionalnom, ideološkom, vjerskom, digitalnom, svejedno. Najčešće u onom prvom. Tamo gdje je strop visok, tamo je hladno. Na visini nema društva, nema zajedničkog smijeha, nema sna. Samo tišina u kojoj slušaš vlastitu prazninu.

Biti genije znači biti sam. Biti dubok znači biti neshvaćen. Biti istinit znači biti prognan iz tora, iz zajednice. Palanka nam nudi pripadnost, a pripadnost je često jača od istine. Ponekad pomislim da ljudi biraju palanku iz nježnosti prema sebi.

Ništavilo može postati identitet. „Mi smo posebni“ – čak i kad nemamo ništa osim te rečenice. Srbi su „nebeski narod“. Židovi su „izabrani narod“. Posebnost bez sadržaja posljednje je utočište slabih identiteta, ali i očajnički pokušaj da ne nestaneš.

Kažu da imperije padaju zbog ideja, a palanke opstaju jer ih nemaju. Ideje su opasne: traže promjenu, bol, raskid. Palanka traži samo nastavak. Nastavak života bez pitanja – možda je to najradikalniji oblik konzervativizma.

Najviše me plaši pomisao da palanka nije lokalna stvar. Da je Pariz palanka, New York palanka, Sydney palanka, Facebook palanka. Da je cijeli svijet postao golema palanka koja govori mnogo jezika, a misli vrlo malo. I da sam ja njezin dio čak i kad je kritiziram.

Jer svaki put kad ismijem nešto što ne razumijem, palanka se javi kroz mene. Svaki put kad se tješim mišlju da je genij precijenjen, palanka me zagrli. Kad se povučem s visine jer je hladno, palanka me dočeka s toplim čajem banalnosti.

Možda je palanka metafizički majčinski zagrljaj: guši te, ali te i dalje grije. Možda je filozofija odraslih samo pokušaj bijega iz tog zagrljaja, pa makar se umiralo od hladnoće.

Pišem ovo jer ne znam može li se palanka ikada doista napustiti. Možda je jedino moguće biti je svjestan, kao što si svjestan kronične bolesti koja nema lijeka. Možda je sloboda samo onaj trenutak kad shvatiš da je palanka u tebi – i voliš je više nego što bi trebao.

Ako je tako, najviše me plaši pomisao da ću jednog dana prestati osjećati taj strah.

Tada ću znati da sam definitivno ostao kod kuće.

Provincijalizam duha nije mjesto. Provincijalizam duha je sudbina.