Čovjek se, ako dovoljno dugo posmatra ljude i njihove živote, neminovno uvjeri da najveći dio ljudske sudbine ne čine ni veliki događaji ni izuzetni trenuci o kojima se pišu knjige, nego oni beskrajni, tihi dani koji liče jedan na drugi kao kapi kiše na prozorskom staklu.

Ujutro se grad budi jednako kao i prethodnog jutra; negdje rano zalaje pas, negdje se otvara prozor da se istrese posteljina ili stolnjak, ponegdje umoran čovjek lagano navlači kaput i odlazi na posao ne zato što vjeruje u značaj svoga rada, nego zato što moderni život ne dopušta pauzu. I premda se svakome od njih čini da upravo sada ne žive ništa naročito, nego tek prolaze kroz običan dan, u toj skromnoj i gotovo neprimjetnoj svakodnevnici odvija se čitava drama čovjekova postojanja.

Čudno je kako ljudi često zamišljaju da će pravi život tek doći: nakon nekog uspjeha, nakon proljeća, nakon dovoljno novca ili dovoljno ljubavi. Tako godine prolaze u iščekivanju nečega velikog, a čovjek ne primjećuje da mu život nestaje upravo u sitnicama kojima nije pridavao pažnju. Jedan otac umorno sjedi za stolom dok djeca pričaju nešto što on samo napola sluša; neka žena zastane kraj prozora i dugo posmatra snijeg koji pada po dvorištu; mladić se vraća kući kasno uvečer i osjeti iznenadnu toplinu kada u mračnoj kuhinji ugleda svjetlo. Sve su to trenuci koji izgledaju beznačajno, a ipak će upravo oni jednog dana, kada sve drugo izblijedi, ostati u sjećanju jasniji od velikih događaja za koje je čovjek vjerovao da će mu promijeniti život.

Ljudi su skloni vjerovati da se herojstvo nalazi samo u velikim djelima, u ratovima, revolucijama ili velikim riječima koje historija pamti. A istina je, možda, sasvim drugačija. Možda je najveća hrabrost upravo u tome da čovjek izdrži vlastiti život bez gorčine; da ustane rano i onda kada je umoran, da ostane blag prema drugima premda ga je svijet odavno naučio grubosti, da nastavi voljeti svoju porodicu i onda kada ljubav više nije ushit nego dužnost i navika. Jer nije teško biti velik u jednom trenutku zanosa; teško je ostati čovjek kroz hiljade običnih dana u kojima niko ne vidi naš trud i niko nam ne zahvaljuje.

A ipak, moderni čovjek sve više prezire običan život. Čini mu se da svaki trenutak mora biti ispunjen uzbuđenjem, dokazivanjem i bukom. Ljudi više ne znaju sjediti u tišini vlastite kuće bez potrebe da tu tišinu nečim prekriju. Boje se jednostavnosti jer ih ona podsjeća na prolaznost. I zato neprestano nekuda žure, kao da će bježanjem od svakodnevice pobjeći i od vlastite praznine. Ali čovjek ne može pobjeći od sebe. Kad se navečer ugase svjetla i kada ostane sam sa svojim mislima, tada, ako si to dopusti, ima šansu jasno osjetiti da se sreća nikada nije skrivala u veličanstvenim trenucima, nego u onim tihim časovima mira koje je olako smatrao bezvrijednim.

I možda upravo zbog toga, pred kraj života, ljudi rijetko govore o svojim najvećim uspjesima. Ne sjećaju se tačnih datuma ni važnih govora. Sjećaju se mirisa kuće u kojoj su odrasli, zvuka koraka voljene osobe u susjednoj sobi, zimskih večeri, razgovora koji su trajali dugo u noć i nekih sasvim običnih dana za koje tada nisu ni slutili da će jednom postati dragocjeni. Tako čovjek, tek kada se dovoljno udalji od vlastitog života, razumije jednostavnu i gotovo bolnu istinu: da ništa nije bilo obično, nego da je sve vrijeme živio usred čuda koje nije znao prepoznati.