Neke ubice ne nose noževe niti pištolje; one nemaju lica, ali ostavljaju ožiljke koji traju generacijama. Mržnja i politika, spletene poput otrovnog bršljana, najveći su nevidljivi ubice mladih u našoj državi. Njihova žrtva nije samo tijelo, već i duh, ambicija i budućnost svih onih koji žele ostati.
Sjeme podjela
Mržnja u našoj zemlji nije rođena sama od sebe – ona se hrani prošlošću, predrasudama i iskrivljenim pričama koje kruže generacijama, u zavisnosti od strana. Ona nije glasna; ona je tiha, poput korova koji pušta korijenje među mladima.
Kroz sistem obrazovanja, koji često razdvaja djecu po etničkim linijama, mržnja se prenosi poput porodičnog nasljeđa. Mladi, koji bi trebali biti mostovi ka pomirenju, postaju taoci podjela koje nisu sami stvorili. Oni ne vide jedni druge kao prijatelje, već kao "one druge."
"Oni drugi" su zapravo građeni godinama od strane njihovih skrbnika, govoreći da su krivi jer su drugačiji.
Dželat snova
Politika u Bosni i Hercegovini nije alat za napredak, ona je postala poligon za podjele i zadržavanje statusa quo.
Mladi ljudi, puni ideja i želje za promjenom, nailaze na zidove nepotizma, korupcije i nepravde. Svjedoci smo šta takva politika donosi (slučaj u Srbiji, brojni slučajevi u zdravstvu).
Umjesto da bude prostor za kreativnost i napredak, politika postaje kavez. Mladi umjesto prilike za rad ili studiranje dobijaju poruku: "Ovdje nema mjesta za tebe." Rezultat toga je, masovni egzodus mladih talenata, koji odlaze u inostranstvo trbuhom za kruhom.
Oni koji ostaju pak, taoci su sistema koji hara već 20+ godina.
Dobro je samo dok se ne puca, zar ne?
