Primjetio sam sve više i više odnosa koji se uzimaju olako.
Kao da je normalno da se ne odgovori po tjedan dana na poruke.
Kao da je okej to ghostanje i to traženje izgovora.
Dosta ljudi je samo, bez ikakvog društva a vjerujem da su ovakve pojave dovele do toga.
Kao da je okej čekati da se jedna strana uvijek javlja prva.
Kao da je okej pisati samo kada nešto treba.
Kao društvo, počeli smo uzimati zdravo za gotovo odnose.
Možda mislimo da imamo dovoljno vremena za druge, pa sada da gledamo sebe.

Pogotovo kada se udaljujemo jedni od drugih, kada se odnosi prekidaju zbog sitnih greščica gdje zaboravljamo ko smo i šta smo.
Okej je ne javiti se, ne viditi se par dana ili šta već, dešava se jer smo ljudi.
Ali ako se to konstantno ponavlja, vjerovatnost je velika da traže korist od Vas.
Sve nam se svelo na to šta druga strana može ponuditi, u materijalnom smislu naravno.

Nekada smo zauzeti poslovima i ne stignemo, i to je uredu.
No, i u takvim situacijama ključ uspjeha je pokazati da nam je stalo.
Ako radimo mjesec dana, i u tih mjesec dana se ne sjetimo prijatelja, barem kako si, onda stvarno imamo problem.
Da li zbog materijalizma, da li zbog loših uzora ali zaista imamo problem u shvatanju odnosa.