Naučili su nas da je puštanje kraj. Da je to ono zadnje, konačno poglavlje koje se ne vraća. Da iza riječi "zbogom" više nema ni pogleda, ni poruke, ni susreta. Ali istina je drugačija – puštanje ne mora biti oproštaj. Može biti predah. Tiho "hvala" koje oslobađa. Osmijeh koji šalješ kao znak mira, sebi i drugima.

Pusti, samo pusti. Sve što te zateže, guši, umara. Pusti tuđe nesigurnosti koje si pokušavala popraviti kao svoje. Očekivanja koja te cijede, a nisu tvoja. Ljude koje voliš, ali više ne znaš kako da im priđeš bez da izgubiš sebe. Pusti, s osmijehom. S ljubavlju. Jer ako pustiš s gorčinom, nisi pustila – samo si odustala. A to nije isto.

Nikada nemoj reći „zauvijek“. Jer ništa na ovom svijetu nije zaista konačno. Ljudi se vraćaju kad treba. Riječi se pronađu kad sazru. Pogledi se sretnu kad prestane potreba da se gledamo kroz ego. Ljubavi se vraćaju u drugačijem obliku – ponekad u drugom tijelu, ponekad u snu, ponekad u sebi.

Zato, kad puštaš – ne budi dramatična. Ne pravi od toga tragediju. Nema potrebe za velikim govorima. Neka to bude nježno. Neka zvuči kao tiho „Hvala što si bio dio mog puta. Možda se ne razumijemo više, možda sada rastemo u suprotnim pravcima – ali vjerujem u krugove. U susrete. U novo vrijeme. Vidimo se uskoro.“

I možda se nikad više ne sretnete. Možda zaista nikada više nećeš sjesti s tim nekim, popiti kafu i smijati se kao nekad. Ali to "vidimo se uskoro" – više je poruka svemiru nego čovjeku. To je tvoje obećanje da vjeruješ u tok. U život koji zna bolje od tebe kada i koga treba da vrati.

Pusti... s vjerom da ništa što je tvoje neće zaobići tvoj put. I da ti ne pripada sve što si voljela.