Problem komunikacije među ljudima odavno više nije nesporazum, nego očekivanje.

Čovjek te nešto pita, a ti mu odgovoriš onako kako zaista misliš, ne onako kako bi on volio da misliš. Čim mu ne ponudiš odgovor koji se uklapa u njegovu sliku svijeta, stiže pitanje: “Što si ljut?”

Nisi bola' ljut.
Samo si rek'o svoje.

Otkad je to postalo incidentno? Otkad se iskreno mišljenje tumači kao emocionalni ispad, a miran ton kao prikrivena agresija?
Kao da je svako odstupanje od tuđih očekivanja automatski znak konflikta, a ne znak razlike.

Danas ne razgovaramo da bismo se razumjeli, nego da bismo potvrdili jedni druge. Ne pitamo da bismo čuli odgovor, nego da bismo čuli ono što nam već odgovara.

Istina je dobrodošla samo dok je udobna. Čim postane neudobna proglašava se napadom.

Pretvaramo se u ljude gladne pažnje, nesigurne i preosjetljive. U male hijene koje vrebaju kompliment i u bića koja se hrane potvrdom drugih.
Kao da nam je važnija iluzija sloge nego stvarni razgovor.
Kao da nam je draža ugodna laž od iskrene razmjene misli.

Najveća ironija je u tome što se iskrenost danas doživljava kao bezobrazluk, a pretvaranje kao vrlina.

Šutnja jeste znak zrelosti, ali samo ako šutiš ono što bi moglo nekoga uznemiriti, a autentičnost je poželjna sve dok ne izlazi iz okvira.

Možda problem nije u onima koji govore iskreno, nego u onima koji pitaju, a zapravo ne žele čuti odgovor.