Riječi George Bernard Shaw odzvanjaju kao tiha optužba našem vremenu, koje je naučilo sve osim onoga najvažnijeg.

Letimo visoko, ali rijetko znamo gdje zapravo idemo. Naše visine nisu više snovi, nego bijeg. Pod vodom se krećemo precizno, gotovo savršeno, ali dubine koje istražujemo nisu dubine duše, nego tehnologije. Učili smo kako savladati prirodu, ali ne i kako savladati sebe.

I tu negdje, između neba i vode, izgubili smo tlo.

Živjeti kao čovjek nije isto što i postojati. To nije samo disati, kretati se, govoriti.

To je znati stati. Osjetiti. Prepoznati drugoga u sebi i sebe u drugome.

Možda smo napredovali prebrzo, preskačući lekcije koje se ne mogu naučiti knjigama ni mašinama. Lekcije o tišini, o empatiji, o istini koja ne traži publiku. Naučili smo komunicirati bez razgovora, pokazivati bez osjećaja, postojati bez prisustva.

A čovjek… čovjek je prisustvo.

Možda zato i dalje lutamo, iako imamo mape cijelog svijeta. Možda zato i dalje šutimo, iako govorimo više nego ikad. Možda zato i dalje ne znamo živjeti, jer smo zaboravili da život nije vještina, nego odnos.

I dok letimo i ronimo, ostaje ono najteže pitanje: “Kada ćemo konačno naučiti hodati jedni pored drugih, ne kao stranci, nego kao ljudi?”

P.S Objavljeno i na blogu https://vildana.substack.com/p/izmeu-neba-i-vode-zaboravljena-lekcija