Poštovani čitaoci Plenuma, admini, kolege i širi auditorijume.
Već dugo bliske osobe ne znaju kako sam zapravo.
Već dugo kako niko od njih ne pita ništa.
Pa, kad već nemam kome, Vama ću pisati.
Makar pročitao i Great Wall i bacio hejt komentar, dobro je, neko je čuo.
Nije sad da nisam ni sretan, navrati i ta sreća nakratko.
Imam posao koji volim, Aljošu, Lejlu i Enu za divne prijatelje i stvarno sam zahvalan na njima.
Volim Plenum, volim pisati, volim Malog princa.
Imam krov nad glavom, roditelje i brata, hranu i piće - i Bogu hvala na tome što mi je podario da te stvari cijenim uvijek.
No, poželi čovjek sjesti sa nekim, onako na klupu, pod zvijezdama i gledajući u mjesec i dušu otvoriti.
E pa, ja se odlučih Vama otvoriti, kakav god da sam napišite u komentar, ismijite me, radite ono što će Vas sretnim učiniti.

Na pitanje kako sam, ne znam šta da Vam kažem.
Svašta osjećam.
Osjećam da nemam više podršku bliskih osoba - Dalila, Džejla, Ivana, Nataša.
Osjećam da sam im samo još jedan teret, a ko zna, svijet je čudan a ja sam navikao na čuda od ljudi, možda se i stide što me znaju.
Osjećam i da se čujemo i viđamo samo zato jer moramo i da jedva čekaju da me skinu sa dnevnog reda.
Valjda kao overthinker uvidiš sve što ne trebaš, osjećaji rijetko varaju.
Osjećam i strah, ne znam otkuda ali ga osjećam, već dugo.
Steglo me baš haos, i imam osjećaj da steže još jače.
A svaku večer se budim po par puta.
Haj što teško zaspem, nego se i budim tri do četiri puta u noći iz nepoznatog razloga.
I gle čuda, uz sve to neke modrice po lijevoj nozi.
Stres na poslu, stres kod kuće - sa svake strane udara.
Kod kuće, standardna priča - priče o vlasima, ratu, crnilu i kukanju, pa evo i da kreneš pričati o nečemu, bivaš presječen da to ništa ne valja.
Svi najgori, mi uvijek jadni i slično.
I onda ono što mi je nekad dalo bijeg od svega toga, prijatelji, polako nestaju.
Ajsek, realizacija i winter peak kao dodatni izvor stresa.

Haj što sam ja osjetljiva osoba, haj i što puno mislim o svemu, ali malo je bezobrazno makar i ne upitati kako je neko.
Evo, pogrješiću u prethodnoj riječi, samo da me ispravi Great Wall.
Mjesto gdje se osjećaš prihvaćeno, svakim danom osjećaš kako te ljudi više odbijaju od njega.
Na kraju krajeva, kome bola ja da pričam kako sam?
Nekom ko te ne pita kako si, a i kad kažeš kako si iskulira sve to.
Onima koji su "toliko zauzeti" da im treba tri dana da odgovore ili još gore kada nemaju vremena da se vidite, a uredno se viđaju sa svima drugima.
Boli me briga stvarno šta rade, ali malo je glupo kada sam samo ja taj koji daje u svaki odnos.
Ali opet mislim da je to moja ovozemaljska kazna, da dajem i kad ne treba pa da ispaštam.

Opet kontam, ko sam ja da bilo kome pričam kako sam?
Evo, šta sam ja u njihovim životima?
Neki obični lik, pojava neka.
Osoba koju vrijedi kontaktirati kada zatreba, odgovori reda radi samo da ne ispadne da su loši.
Jedan od 50 njihovih prijatelja, potpuno nebitna persona.
Hladnokrvni odgovori...
Vjerovatno toliko bitan da i ne znaju moju najdražu knjigu, boju, pjesmu pa čak i rođendan.
Da se razumijemo, loš sam i ja, najgori u svemu, najkrivlji za sve.

Bole leđa haos, posljedica skolioze.
Na to mi rekoše samo "top", a nekima nisam ni rekao.
Nervozni stomak me također jede iznutra kao i konstantna prisutnost straha.
Eto, valjda bude sve okej.
Bogu hvala na svemu, Njegova volja.

Barem Vama da kažem, makar me i objesili ali eto moram.