Postoji jedna čudna navika koju ljudi imaju – da život posmatraju kao partiju šaha.

Svi nešto računaju, planiraju, pomjeraju figure unaprijed. Razmišljaju tri poteza prije nego što nešto kažu, pet poteza prije nego što nekoga puste blizu. Kao da je najveća pobjeda u životu nadmudriti nekoga.

A život, koliko sam do sada shvatila, uopšte ne igra tu igru.

On ponekad prevrne tablu bez upozorenja. Raspe figure po podu i kaže: “Hajde sad ispočetka.”

U takvim trenucima shvatiš koliko su smiješne sve one strategije kojima smo pokušavali da zaštitimo sebe. Koliko smo vremena potrošili na kalkulacije – ko kome treba prvi da se javi, ko je kome više dao, ko je kome dužan pažnju, poštovanje, ljubav.

I svi se pomalo pravimo pametni. Kao da je emocija slabost. Kao da je pokazati nekome da nam znači – loš potez.

Ljudi često igraju na sigurno.

Ne javljaju se prvi. Ne priznaju da im neko nedostaje. Ne izgovaraju ono što osjećaju, jer – šta ako druga strana to ne vrati?

Pa onda sjede tako na svojim pozicijama, čuvaju dostojanstvo kao kralja u šahu, i čekaju da druga strana napravi potez.

Problem je samo što život nije šah. Nema garancije da ćeš dobiti novu partiju.

Najtužnije su one ljubavi koje nikada nisu ni počele. Ne zato što nisu mogle, nego zato što su dva ponosna čovjeka stajala na svojim stranama table i čekala da onaj drugi prvi pomjeri figuru.

A vrijeme, kao loš sudija, samo nastavi dalje.

Kad malo bolje pogledaš, sve velike stvari u životu počele su kao rizik. Kao nečiji prvi korak. Kao nečija hrabrost da kaže: stalo mi je.

Ne mora to uvijek biti velika ljubavna priča. Nekad je to samo poruka koju pošalješ nekome uveče. Nekad zagrljaj koji nisi planirao. Nekad oproštaj koji nisi bio dužan da daš.

Ali suština je ista – ljubav je uvijek potez koji pravimo bez kalkulacije.

Naravno, možeš igrati i drugačije. Možeš život pretvoriti u partiju taktike. Možeš pobjeđivati rasprave, dokazivati ko je bio u pravu, skupljati male lične trijumfe nad ljudima koji su ti nekad nešto značili.

Na kraju ćeš možda stvarno imati osjećaj da si bio pametniji.

Ali kad sve prođe – a prođe brže nego što mislimo – nećeš se sjećati tih pobjeda.

Sjetićeš se ljudi.

Onih kojima si rekao da ih voliš. I onih kojima nisi.

Zato sam vremenom naučila jednu jednostavnu stvar: u igri života ne pobjeđuje onaj ko napravi najpametniji potez. Pobjeđuje onaj ko se usudio da napravi najiskreniji.

A to je gotovo uvijek ljubav.
Sve ostalo su samo figure koje će, prije ili kasnije, završiti u kutiji.
♟️❤️