Kroz cijeli život me vodi ta neka tajanstvena osoba. Nazivam je "barbom" iz razloga jer se barba pretežno brine o luci i brodu. On održava taj neki balans u luci. Upravo zbog toga njega vidim kao neku svoju osobu kojoj uvijek sve mogu da kažem.

E pa, Barba moj. Došlo je vrijeme da ti priznam neke stvari. Stvari za koje samo ja znam, a vjerujem da si ih i ti negdje naslutio slušajući sva moja lupetanja.

Barba "moj". Želim promjenu. Želim se promijeniti na bolje. Tu promjenu vidim kao neku putanju broda. Dovoljno sporu da pohvatam sve, a dovoljno brzu da ne ostanem gdje jesam.

Svaki dan mi je skoro pa isti. Sunca na mom brodu nema, barem sam tako mislio dok nisam upoznao neke ljude. Onda sam promijenio stranu broda i naišao na brojne prozore koji svjetlom zrače. Ubija me što sebi ne mogu pomoći, a pokušavam. Vrijedi li tražiti pomoć od drugih? Možda vrijedi, ali nije li ljudska narav takva da ne želi pomoći drugima?

Barba, ti znaš da sam tip osobe koji ne voli mnogo osoba pored sebe, ali kada zavolim nekoga onda mu veliku ljubav i pružim. U ovom momentu ne znam da li sam spreman da volim, da budem voljen. Ubija li doista ljubav?

A najviše? Najviše me ubija to što ne znam šta je sve ovo? Radim, idem na faks, ali sve je isto. Kao da je neka velika oluja došla i nema joj kraja. Srećom postoje osobe koje me zaklone od te oluje. Pored njih sam siguran.

Tako se zateknem navečer da pričam sam sa sobom, tražim odgovore kojih nema sigurno, ali svi to radimo zar ne? Valjda odgovore negdje nađem. Cijeli dan mislim da li sam dovoljan svima ili sam samo ona osoba za jedan razgovor? Ko li sam ja ljudima? Jesam li im napadan? Valjda sam tih dovoljno da nisam. Kako li me gledaju? Ako se ja veselim ljudima, da li se oni meni vesele? Da li je iko ikada izgovorio da se veseli mom prisustvu osim Aljoše?

Da ti pravo kažem, nađem si utjehu u nečemu. Sebe ugledam kao kapetana svog broda i bude mi odmah lakše. Osoba do mene je moj brat koji mi skoro pa uvijek daje tu neku snagu za ići dalje. Nekako, kada vidim njega da je okružen ljudima, da ide naprijed to me čini sretnim. O najboljem prijatelju da ne govorim. Aljoša mi je kao infuzija u teškim vremenima. Njegov osmijeh, njegova pojava i njegov uspjeh su nekada sve što mi treba. O sestri da ti i ne pričam zar ne? Previše sam ti puta pričao o njoj. Ako je Aljo infuzija, ona je onda onaj aparat što te vraća u život. Kada ne ide, kada kažem sebi da ne mogu, onda ona dođe i promjeni sve. Nekako, učini da mogu, učini da idem ka boljem.

Bježeći tako od svega, pričao sam ti o njima, naletih na dva svetionika koja me vode u najcrnjim olujama. Prvi je, rekao bih ironično "prijedorski" kao da Prijedor ima more. Jasmina koja me uvijek nekako obraduje. Bilo da je to sitnica ili nešto drugo. A njena sreća je nešto što mi osmijeh uvijek izmami. A drugi svetionik jeste Anja. Pričao sam ti, ona djevojka iz Banja Luke,što mi uvijek dan popravi sa svojim papagajima i svojim mačkama. A Žućo je bio specijalitet. O njemu smo sigurno najviše pričali.

Taman što se okrenem i "zaronim" u nepoznato, Barba moj, na prvom putovanju, na prvom nemirnom moru kao dva nova kapetana ugledam Ivanu i Natašu koje uspjevaju smiriti more i natjerati me da idem dalje, da se mijenjam na bolje. Znaš onaj osjećaj Barba, kada ti doleti ptica na brod, a ti šutiš i ugodno ti je sa njom? Pogotovo znaš one ljude sa kojima je i tišina pravi mir? Mislim da bih tako mogao njih dvije opisati. Ili želiš da ti kažem kako se iz nekog razloga ne mogu umoriti od njihovih priča, šala i svega. Valjda sam konačno našao nekoga uz koga će da mi prija. Valjda sam našao tog "galeba" koji će u svakoj oluji da uzleti i da me odvede tamo gdje oluje više nema. Da li sam to konačno spreman da plovim dalje morem, pa sam uspio da nađem odgovarajuću posadu?

Stalno spominjem tu neku porodicu, valjda težim ka tome da ima ko koga gurati naprijed. Jer porodica nikada ne odustaje, ma koliko god kilometara bilo. Oni su uvijek tu jedni za druge.

Aljo, Džejla, Dalila, Ivana, Nataša, Jasmina i Anja ne znaju sigurno koliko znače i koju ulogu igraju na mom brodu. Ne znaju koliko pomažu i koliko su veliko svjetlo prema boljem i prema promjeni. Teško mi je reći im Hvala za sve. Zato, moje hvala će biti u drugom obliku. Moje Hvala će pronaći u guranju njih prema naprijed, u tome da ću biti tu i kada njima ne ide da ih guram ka boljem, dat ću im ruku gdje god da su, koliko god kilometara da su jer oni su je dali meni, sada je red na mene da je dam njima.
Na mom brodu za njih mjesta ima i kada su sretni i kada su tužni, kada im ide i kada ne ide. Jer to je normalno. Samo je važno imati nekoga uz sebe da Vas gurne ka naprijed. A moje naprijed su upravo oni.


Hvala Vam na svemu. Ne znate koliko znači vaše prisustvo, tišina ili vaša sreća. 💙