Ne brinem ti bola' više o tome hoće li iza mene nešto ostati, hoće li neko ostati.. jer na kraju, ljudi samo žive od sjećanja. I to sjećanja jednih na druge. Ovo sve gledam kao neki tobogan. U spustu sam nekom, neće valjda još kraj?

Evo kroz ove godine sam se nagledao svega. Ne baš rata i onog najgoreg, ali blio je tu svega. Shvatio sam tu poentu. Shvatio sam da ljubav više nije ljubav, nisu više emocije ono što su nekad bile. Nije ni život bola' ko što je prije bio. Sve je naopako. Prijatelji nisu kao što su bili prije.

Ovaj život više posmatram kao tobogan kojeg sam već spomenuo. U spustu sam, spuštam se.. a kad dođe kraj? A kad dođe kraj onda ni Aljoše, Džejle, Jasmine, Ivana i Nataše neće biti. Neće biti ovog SOS-a da svake sedmice sa Matom ideš na ljulju i da se smiriš. Neće više biti ni Koko Loka sa Aljom, niti šetnji. Ostat će samo neke uspomene. Ostat će uspomena na jednog Elmina koji je samo bio prolaznik, ništa više.

Više mi nije bitno koliko ću novca potrošiti, gdje ću ići, sa kim ću biti. Važno mi je samo da su ljudi okolo mene sretni. Važno mi je da se smiju i da doista uživaju u momentu. Jer ako išta mogu dok sam putnik, to je nekoga nasmijati i učiniti sretnim. Na kraju i ne brinem hoće li iza mene neko ostati. Hoće li to biti djeca? Hoću li imati ženu uopšte? Nije mi bitno, važno mi je da su svi oko mene zadovoljni i sretni. A znam da sam sve od sebe dao da ja budem. Ipak, ako ja ne uspijem, tu mi je brat. Nek' on gura naprijed, draže će srcu biti.