Do skora sam bila uvjerena da sam žena koju je najlakše voljeti. Govorila sam sebi: ne tražim ništa posebno, nemam prohtjeve, ne gušim sitnicama. Vjerovala sam da je dovoljno što sam vrijedna, što ne zavisim ni od koga, što znam da se prilagodim i da guram kroz sve – i kroz glad i kroz sitost, i kroz oskudicu i kroz izobilje. Bila sam ponosna na svoju samostalnost i na to što ne tražim nikakve privilegije.

Mislila sam – baš zato sa mnom ne može biti teško. Ako ništa ne tražim, onda ništa ne može ni izostati. Ako sama rješavam svoje brige, ako se ne ljutim zbog svake gluposti, onda sam valjda najlakša žena na svijetu.

Ali godine ne praštaju iluzije. Što duže gledaš u sebe, to jasnije vidiš da si sam sebe zavaravao. Tako sam shvatila da nisam bila nimalo jednostavna. Možda sam čak bila i najteža – jer sam, ispod te prividne skromnosti, zapravo tražila ono što je najskuplje.

Nisam htjela darove, htjela sam poštovanje. Nisam tražila putovanja, tražila sam sigurnost. Nisam insistirala na večerama, očekivala sam povjerenje. Nisam tražila sponzorstvo, nego ozbiljnost. A to je luksuz koji malo ko može da pruži.

Jer, lako je kupiti parfem, a teško je biti čovjek. Lako je staviti fotografiju na mreže, a teško je biti prisutan kad padne mrak i kad ti treba ruka. Lako je odigrati ulogu zaljubljenog, a teško je voljeti bez kalkulacije.

Zato, danas znam da sam bila raskošna u svojim zahtjevima. Htjela sam ono što se ne kupuje ni karticom, ni kesom punom para. Htjela sam istinu, dosljednost, ljubav bez maski i igara.

I jeste, to je mnogo. To nije za svakoga. Ali neka. Radije ću ostati neskromna, nego pristati na mrvice umotane u zlatni papir.