Previše razmišljam i previše duboko osjećam.
Kombinacija koja zvuči romantično dok je čitaš na Instagramu ispod fotografije šolje kafe… A u praksi — recept za samouništenje.

Jer kad previše misliš, tvoj mozak radi 24/7. U snu, dok pereš sudove, dok te neko pita “šta ima novo”, ti zapravo vodiš tri unutrašnja monologa i analiziraš nečiju poruku od prije dva dana. Kad previše osjećaš, ti život ne posmatraš — ti ga primaš direktno u krvotok. Ljudi te okrznu pogledom, a ti taj pogled seciraš kao forenzičar — “Šta je htio reći? Da li me procjenjuje? Da li se sjeća prošlog puta kad…?”
I tako, dok oni nastavljaju dalje, ti ostaneš zaglavljena na trećoj rečenici iz razgovora koji je odavno završen.

Ljudi kažu: “Ma pusti, nemoj se nervirati.”
Aham, pusti.
To ti je kao da kažeš čovjeku koji se davi: “Ma samo se opusti, plivaj.”

I naravno, tu je čuveno: “Ti sve shvataš lično.”
Pa da, jer sve jeste lično. Nije lično samo kad te ne zanima. Kad ti je svejedno, možeš biti cool, možeš odmahivati rukom. Ali kad osjećaš, kad ti je stalo — sve je lično. I hoćeš-nećeš, ostaneš ranjiv. A ranjivost je, kako to lijepo kažu motivacioni govornici, “snaga”. Samo što oni ne kažu da se ta snaga često osjeća kao hronični umor i želja da pobjegneš na neko mjesto gdje nema ljudi.

Zato ponekad pomislim: možda bih trebala da izaberem. Ili da mislim, ili da osjećam. Da se isključim na pola. Da ostanem na površini, lagana, nezahtjevna, tip “smije se na sve i ne pita previše”. Zvuči lako. Zvuči mirno.
Ali to onda ne bih bila ja.

Jer istina je — kad previše misliš, znaš više nego što bi voljela. Kad previše osjećaš, voliš jače nego što bi trebala. I jedno i drugo ti garantuje da ćeš više puta, nego ostali otići kući s grudima punim nečega što se teško objašnjava, a još teže nosi.

Opasno? Da.
Iscrpljujuće? Apsolutno.
Vrijedi?
Pa, zavisi kog dana me pitaš.

Ali jedno znam — i kad bih mogla da se “popravim”, vjerovatno ne bih.
Jer ta moja kombinacija nije samo problem. Ona je i jedini način na koji znam da živim.