Ta rečenica stoji negdje u glavi kao podsjetnik. Ne kao izgovor, nego kao istina.
Jer svi mi imamo dane kad osjećamo da bi mogli ispisati hiljade riječi u jednom dahu.
Kad nas misli preplave, kad nas dotakne nešto snažno – pogled, rečenica, miris, jutro, stara fotografija – i osjetimo da moramo pisati.

Ali to nisu dani kad se rađaju knjige.
To su samo iskrice.
Lijepi trenuci. Bljeskovi.
Prava borba počinje onda kad sjediš ispred praznog ekrana i ništa ti nije po volji.
Kafa ti je previše gorka, tišina previše glasna, sve što napišeš zvuči ili glupo ili već sto puta rečeno.

I opet – pišeš.
Jer pisanje nije čekanje da te obasja sunce talenta.
Pisanje je sjedenje, tipkanje, brisanje, prepravljanje, pa opet tipkanje.
Pisanje je posao.
Napor, red, disciplina.
A inspiracija?
Ona je za one koji imaju vremena da je čekaju.

Naravno, inspiracija jeste svuda oko nas.
U razgovoru iz autobusa. U dječjoj rečenici iz parkića. U pokretu ruku nepoznate žene na kasi.
U pogledu koji si uhvatila, u pjesmi koja te sruši, u poruci koju nisi očekivala.
Ali to su sve samo varnice.
Nijedna varnica sama ne upali vatru, ako nemaš drva. Ako nisi donio kamenje, očistio mjesto i odlučio da tu vatru i napraviš.

Zato nisu pisci oni koji imaju mnogo osjećaja, nego oni koji znaju sjediti u tišini i kopati.
Po sebi. Po jeziku. Po svemu što boli i što se ne da lako reći.

Jer papir trpi sve – osim izgovora.
A najčešći izgovor je upravo taj: "Danas nisam inspirisana."

Kad čujem to, klimnem glavom i nasmijem se.
Jer u sebi već znam – blago tebi.
Živiš u luksuzu.