Rođena sam u Mostaru, gradu obasjanom hercegovačkim suncem, gdje svaka ulica priča priču, a svaka rijeka nosi svoje tajne, gdje se svaki kutak prepliće s mirisima prošlosti, pjesmom vjetra i zvukom vode što se prelijeva preko kamena. U tom hercegovačkom biseru, gdje je sunce uvijek malo toplije, započela je priča mog života.

Moji roditelji, prožeti ljubavlju prema svojim rodnim krajevima, donijeli su u moj svijet duh pitomih Dubrava i Stoca, tog drevnog grada podno Radimlje. Majka je iz Aladinića, sela s mirisom smilja, dok otac nosi stoljetni ponos Stoca, obasjanog plavetnilom Bregave i šapatom prošlih vremena.

Dede i nene imali su važnu ulogu u mom životu. Dede su bili stubovi snage, prenoseći mi priče o hrabrosti i porodičnoj časti, dok su nene svojom toplinom učinile svaki trenutak ljepšim. Nenin hljeb, svježe ispečen, bio je za mene prava gozba. Ništa na svijetu nije mirisalo tako bogato, ni imalo tako poseban okus. Njihova ljubav bila je poput skrovišta — nježna, bezuslovna i sigurna.

Prve dvije godine mog života bile su spokojne. Roditelji me opisuju kao mirno i bezbrižno dijete. Moja kolijevka često je bila uz obalu Bregave, gdje bih spokojno spavala dok su se oni kupali u bistroj vodi. Sjećam se priča o tome kako sam, kad sam tek prohodala, razbila veliko balkonsko staklo. Kad me otac ukorio, odgovorila sam, s nepokolebljivim prkosom djeteta: „Šuti, razbit ću i drugo!“
Koliko me majka voljela i voli govori činjenica da bi je ljudi zezali govoreći joj da me noću ne izvodi vani, jer bih mogla poželjeti da mi skine zvijezdu s neba, a to ne bi mogla.
Takvi su trenuci činili naše dane, ispunjene jednostavnim radostima i osmijesima.
Stolac, sa svojim kamenim kućama, tihim sokacima i čarobnom Bregavom, bio je naše gnijezdo. Otac i majka su predano gradili naš dom na spratu porodične kuće, ulažući u našu budućnost. Taman što su sve priveli kraju, naša idila je prekinuta — došao je rat. Proklete granate i puške izbrisale su naš mir, ostavile rane na duši i tijelu. Iako smo napustili porodični dom, uspomene su ostale.

Rat je donio strah. Sjećanje na te crne godine urezano u duši je ono iz mjeseca jula 1995. godine. Iako su granate prethodnih dana utihnule, dan je završio kobno. Fejićeva, dvorište vrtića Jasmin. Mamljeni suncem i željni zraka i igre napolju, molili smo tetku da nas pusti vani, ispred zgrade, da se ljuljamo na ljuljačkama pored stare lipe. Nas 4 djece.

Zvuk granate prekinuo je naše djetinjstvo. Prasak, muk, vrisak. U trenutku, osmogodišnji rođak, najstariji među nama, je skočio na mene, štiteći me vlastitim tijelom. Krv je šikljala, ali nije bila moja. Svi ranjeni osim mene. Nosila sam ih u naručju sve troje, vukla ih, ja - kao djevojčica od nepunih 6 godina, do ulaza zgrade -dok je rahmetli dedo plakao na stepenicama. Iako sam bila oblivena krvlju, bila sam nepovrijeđena - Bog je kroz mog osmogodišnjeg rođaka sačuvao moj život. On, nažalost, nije preživio. 22 dana poslije ranjavanja preselio je. Njegova je žrtva spasila moj život, a na meni je da nosim uspomenu na njegovu hrabrost kao osmogodišnjeg dječaka, najstarijeg među nama djecom, kojeg smo svi zvali bratom.

Taj dan ostavio je neizbrisive tragove. I dan-danas osjećam krivicu — zašto mene? Kako smo preživjeli te dane, ni sama ne znam. Sjećam se majčine borbe, očevog šutljivog bola i naših tihih pokušaja da nastavimo dalje.

Rat je stao, ali svijet nije bio isti. Ljudi su se vraćali svakodnevici, noseći emotivne ožiljke.
Godine 1996. krenula sam u osnovnu školu, u IV osnovnu školu, koja se nalazila odmah preko puta stana u kojem smo živjeli u to vrijeme, stana na glavnoj ulici - ulici Maršala Tita. Stan smo dijelili s porodicom očeve sestre, a moja rodica Sanela, koja je bila mojih godina, postala je moj najbolji prijatelj i saputnik kroz školske dane.

Sjećam se plavih UNICEF-ovih teka, redanja ispred škole i držanja za ručice, te ulaska u školu "dvoje po dvoje". U školi smo sjedili u savršeno poredanim redovima i s poštovanjem ustajali kada bi učitelji ušli u učionicu. U školskom dvorištu, s novčićem od jedne marke, kupovali smo sendviče u malenom fast food-u "Emina" po cijeni od pola konvertibilne marke, dok je drugo pola bilo rezervisano za neki sokić.
Poslije škole, zadaci su se brzo završavali, jer nas je čekala igra u našem dvorištu, na našim garažama. Igrali smo gume, školice, klikera, pole - cijele sa sličicama, skupljali salvete i sličice i mijenjali međusobno duplikate, pravili tunele u pijesku i dodirivali se ručicama kroz iste, organizovali izbore za misice i mistere i glumili manekene, pa shodno tome dodjeljivali izabranima neku skromnu nagradu. Pisali smo pisma jedni drugima. Pisali smo dnevnike, pravili spomenare u koje bi nam se drugari i drugarice upisivali. Kada bi vani bilo kišno ili prehladno, ostajali bismo u kući i igrali "Super Maria", ili gledali Pokemone i Digimone na televiziji.
Noći su mirisale na djetinjstvo. Majka bi nas dozivala s balkona da uđemo prije mraka, dok smo se penjali po garažama, preskakali na drveće i maštali o pustolovinama. Svako jutro započinjalo je toplim kakao napitkom i čokoladom "Evropa" sa zelenim omotom, podijeljenom na nas troje djece. Da, imam i sestru, rođenu 1994. godine.
Nerijetko smo provodili sate u videoteci Joker, iznad slastičarne poznate po vlasniku Muji Trovaču, kako su ga zvali. U toj videoteci birali smo filmove, prepuni uzbuđenja zbog večeri ispunjenih avanturama na ekranu.

Vikendi su bili posvećeni Stocu. Tamo smo bili prava mala vojska djece — neumorni istraživači, graditelji brana i sanjari. Plavi vilini konjici, kraljevske boje, bili su naša opsesija. Lovili smo ih, diveći se njihovoj ljepoti, a potom ih spašavali kada bi upali u Bregavu. Satima smo gradili male mlinice od šipaka, pravili brane i skakaonice, smijući se i pjevajući.

Naša kupališta — "Ispred kuće", "Kod tenka", "Plaža", "Pjene" — bila su svijet za sebe. Penjali smo se na grane velikih vrba, s kojih bismo hrabro skakali u rijeku. Neki od nas su se natjecali u egzibicijama, drugi uživali u miru vode.
Naše igre na obalama Bregave bile su bezbrojne. Lovili smo ribice u njenim bistrim vodama, zadivljeni životinjskim svijetom koji je bio dokaz njene čistoće.
Šipak, koji je krasio obale, koristili smo na najmaštovitiji način. Bušili smo ga tankim grančicama, ograničavali ga kamenjem i pretvarali ga u male mlinice koje su se okretale u struji. S takvom strašću pravili smo brane, skakali s visokih stijena i istraživali svaki zavoj Bregave. Jeli smo kupine i smokve koje rastu s njenih obala.

Ljeta u Stocu nisu bila samo obična ljeta — ona su bila pravi festival prijateljstva i istraživanja. Na noćna kupanja smo išli s baterijama u rukama, drhteći od uzbuđenja dok smo hodali kroz tamu do omiljenih kupališta. Uživali smo u susretima s djecom iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, a kasnije, kada bi se organizovali svjetski kampovi, upoznavali smo i prijatelje iz cijelog svijeta.

Tamo su se rađale prve simpatije, ispod krošnji vrba ili na kamenim obalama rijeke. Skrivali smo se od pogleda odraslih, osjetili prve leptiriće u stomaku i maštali o nepoznatom. Rijeka je bila naš saveznik — u njenim dubinama otkrivali smo svijet, a u njenim tišinama gradili svoje snove.

Životinjski svijet Bregave bio je nepogrešiv znak njene čistoće. Ribice, rakovi i žabe plesali su u njenim vodama, dok su vilini konjici lepršali iznad nas, kao da su čuvali tu dječiju bajku.

Danas, dok gledam svoju djecu kako se igraju na obalama Bregave, ne mogu a da ne osjetim kako se prošlost vraća. Svaki njihov osmijeh, svaki skok u vodu podsjeća me na jednostavnu sreću mog djetinjstva.

Danas sam zahvalna na svakom trenutku provedenom s porodicom, na svakom povratku u Stolac, na svakoj igri pod mostarskim nebom.

Uspomene koje nosim nisu samo sjećanja — one su priče o ljubavi, hrabrosti i snazi, koje me čine onim što jesam.