Jun je donio neke zanimljive pojave.
Za početak krenimo od bajrama, kada su moje najdraže osobe bile tu.
Nakon bajrama, uslijedio je neviđen stres do sada - najdraža osoba je bila u bolnici.
I vjerujte da nisam ni osjetio druge brige sa strane, jer je ova bila i najveća.
Kad će izaći, šta li će biti, uvijek stres zbog nje.
Ali, i pored bolnice nalazila je vrijeme da se čujemo i pričamo.
Onda je uslijedio odlazak kod nje, vidjeti nju sretnu je bilo toliko predivno.
Moj Aljoša je našao novo radno mjesto i drago mi je da mu se sviđa jer i mene čini sretnim kad je i on sretan.
Upisao je i fakultet, te sam mnogo sretan zbog toga.

Jun je donio i realizaciju iščekivanog projekta i kulminaciju osmomjesečne borbe za sve ovo.
I ne mogu Vam opisati koliko sam sretan što smo uspjeli.
Pored projekta, bio je i kviz.
Kviz koji smo pokidali i gdje sam uvidio koliko zapravo možemo.
Iako nemam nikakve zasluge za sve to, ponosan sam na četiri osobe koje imaju najveće zasluge za to jer znam koliko su vremena uložile u sve ovo.
Poslije kviza, polijevanje.
Dobili smo novu glavu komiteta, reklo bi se najbolju do sada.
Želim samo da zna da ima moju podršku šta god da radi.

Na privatnoj strani, imao sam članak koji je odjeknuo Mostarom, kojeg su ljudi dijelili masovno.
Shvatio sam i da nemam više straha o nekim stvarima i da nemam problem reći svoje mišljenje.
Mada jun još uvijek nije otklonio moje strahove, te se još uvijek borim sa njima.
Jun je vratio povjerenje u neke osobe, barem za sada i nadam se da će tako i ostati.
Bilo je još kriznih momenata za koje niko nije znao, ne želim pričati a da se ne čuje.
Nakon 16 dana, konačno ono šte me čini sretnim - Aljo i Coco Loco.

Živan je bio prisutan tokom velike većine juna i kroz njega je sve bilo lakše.
Raduju me stvari koje dolaze ali isto tako me mnogo strah zbog istih stvari.
Da li ja mogu ostati ja, vidjet ćemo.