Ovo je zapravo veoma lična priča, a Trebević Cleanup bio je samo događaj koji me je inspirisao da ispričam svoje cijelo iskustvo.

Dok se reda: “Džaba je selacima čistiti, ono će opet bacati.” , redaju se i limenke, pa sam tako bila dobre sreće da nađem pravo blago-limenku koja ja sigurno stara najmanje četrdeset godina.

Ipak, ne želim se fokusirati na građansku neodgovornost i prebacivanje krivice, to je svima dobro poznato i u tome većina učestvuje, pasivno ili aktivno. Ovaj tekst je zapravo o onima koji ne ulaze u te rasprave, koji ne čekaju savršeno postrojenje osoba na vlasti, dolazak Marsovaca ili Titin povratak, onima koji se ne nadaju čudu, nego stvar preuzimaju u svoje ruke.

Svakodnevni život je skoro do minute uvijek ispunjen i u bilo kojem trenutku bi se mogla naći obaveza koju odlažemo. Sistem koji od nas zahtjeva da smo u konstantnoj žurbi je isti onaj koji nas udalji od zajednice i žrtve za zajednicu. Kada se borite da preživite, u svijetu koji se konstantno mijenja, sa uređajem koji je zalijepljen za vašu ruku i preko kojeg svjedočite najstrašnijim ljudskim djelima, teško je “aktivirati se” i provesti popodne kupeći smeće na planini. Dobra vijest je da još uvijek postoje ljudi koji će to bez negodovanja uraditi. Ali bukvalno, najviše žaljenja je bilo jer nismo znali da je saobraćaj obustavljen baš u terminu kada smo planirali početi sa čišćenjem.

Ovo je priča o ljudima koji nisu pasivni. Onima koji ne šute, nego traže argumente i istražuju teme da bi mogli osvijestiti i druge. Ne gledaju u smeće, govoreći: Ah, uvijek će neko bacati, nego ga pokupe, znaju da će se smeće opet "pojaviti". Koji će nedjeljom doći u šest ujutro i biti do deset navečer spremajući pakate, jer žele da pomoć što prije stigne do onih kojima je potrebna.

Već pet godina aktivno volontiram, i upravo su me volonteri najviše fascinirali u tom procesu.
Eh sad, ponovo lično, ali kako sam imala priliku da se “nastanim” u omladinskim organizacijama, ovo je profil osoba koje sam imala čast zvati kolegama: student/ srednjoškolac + ( bar jedan) posao/ profesionalni sportista + rad na bar još jednom projektu ili organizaciji + najzaraznija pozitivna energija + nesebična ljubaznost + spremnost da se uvijek nađe vremen bar za kafu da bi se mogao uraditi debrief.

Dobra vijest je da još uvijek postoje ljudi koji će to bez negodovanja uraditi, a još bolja da ćete vjerovatno i vi htjeti postati ti ljudi, ako im se pridružite na samo jednom događaju ili projektu. Naravno, za početak uz negodovanje. Ili možda puno negodovanja, dok ne nađete područje aktivizma kojem želite doprinijeti. E još jedna dobra vijest: postoji internet, a na njemu podaci o tome šta je cilj neke zajednice i na čemu rade, pa možete procijeniti gdje se najviše pronalazite.


Volontiranje nije savršeno i volonteri su i dalje ljudi sa svojim manama i greškama. Sa frustracijom kada nešto ne ide kako treba, sa problemima koje donesu sa sobom, sa drugačijim stavovima od vaših. Ali zaista, postoji posebna dobrota upravo u tim osobama, koje nešto rade jer žele napraviti promjenu i pomoći nekome. Ako to ne želite nazvati dobrotom, možete nazvati nesebičnošću. Ponovo, u sistemu u kojem se od svega pokušava profitrati, to su ljudi koji dobrovoljno, uz otkidanje velikog parčeta vlastitog vremena, zaista prave promjene u svojim zajednicama i životima ljudi.

Ne dobijaju često ni oni, ni njihove inicijtive, medijski prostor. Jer šta će nama pozitivne priče, naštetit će okorijeloj negativnosti i pesimizmu, a ko bi mi bili bez toga.
Ako ipak želite da pročitate, čujete i vidite velike i bitne stvari koje ovi ljudi rade, mislim da su njihove društvene mreže najbolji izvor. Možda se priključite nekoj akciji, doniranju, skupu. To je cijeli spektar organizacija, pa možete naći sve, od kulturnih razmjena do večeri poezije. Ponekad je potrebno nečemu svjedočiti i zavratiti rukave da biste osjetili zadovoljstvo koje dobijete kada žrtvujete jedan dan za svoju zajednicu.

A ja bih ovaj tekst završila anegdotom kojom je završilo i naše čišćenje u nedjelju. Kada smo se krenuli spuštati u grad kroz naselje, onako svako sa bar jednom velikom kesom u ruci, ne znajući kada ćemo naići na najbliži kontejner, samo sam se nadala da moja kesa sa staklom neće pući. Pedeseti put kada je ta misao prošla kroz moju glavu, poetično u tom trenutku sam čula kuckanje stakla ispred sebe. Nadala sam se da neću morati izgovoriti: Eee jesam li ti rekla,i da kolega koji je nosio polupuknutu kesu nije završio sa skroz puknutom kesom.

Ovog puta je bilo zaista pravo blago:Dedo koji nam je otvorio svoju (veliku) kantu za smeće i dozvolio da ostale kese ostavimo pored nje.
Dedo i njegov sin su bili prilično oduševljeni našim poduhvatom, pa su nam otvorili i vrata svoje kuće da operemo ruke. Reče dedo da nas “ treba televizija snimati” a ja bih voljela da on zna da je spomenut bar u jednom tekstu. Uvijek teško poentiram, i svako može izvući ono što želi iz ovog teksta, a ja bih ipak ostavila za kraj ovu svoju teoriju: Ako joj samo napravimo malo prostora i malo je poguramo, ljubaznost bi mogla biti najzaraznija pojava na svijetu.