Razlog zbog kojeg pišem nikada nije bio skriven ni sebičan. Ne pišem da bih dokazala nešto svijetu, niti da bih sebi pripisala vrijednost. Pišem jer mi riječi spašavaju ono što glas ne umije izgovoriti, jer kroz njih dišem.

Kad pišem, svaka rečenica je otkucaj srca koji nisam znala drugačije čuti.

Svaka tačka – trenutak u kojem se sabirem, svaka zarez – dah prije novog bola ili istine. Pišem jer u tišini stranice mogu biti sve što jesam, bez objašnjenja, bez maski, bez straha da ću biti pogrešno shvaćena.

Ne postoji korist u ovome, osim one nevidljive – unutrašnje. To nije uspjeh koji se mjeri brojevima, već mir koji dođe kad iz mene isteknu sve misli koje su me tištile.

Pisanje je moj način da preživim svijet koji često ne razumije tišinu, dubinu, ni iskrenost.

Možda nikada neću promijeniti ničiji život, ali ako jedna duša osjeti da nije sama – to mi je dovoljno. Ono što me pokreće nije ambicija, nego potreba da dotaknem ono ljudsko u svakome od nas. Da podsjetim da osjećaji nisu slabost, nego dokaz da smo još uvijek živi.

Zato pišem, jer kad sve drugo utihne, riječi ostaju. Kao svjetlo koje ne traži aplauz, nego samo da gori – tiho, postojano, i istinito.