Anksiozni stil vezivanja je oblik emocionalne povezanosti u kojem osoba ima snažnu potrebu za bliskosti, ali istovremeno i osjeća strah od odbacivanja i napuštanja.

Sada kada smo utvrdili šta je to anksiozni stil vezivanja, preći ću na "simptome" koje sam primjetio kod sebe.
"Simptome" sa kojima se borim već par godina, a koje često ljudi pripisuju dosadnosti.

Nelagoda prilikom neodgovaranja na poruke
Mislim čak i najizraženiji "simptom" kod mene.
Ukoliko čekam na odgovor duže vremena, dešavaju se misli poput "nisam bitan, nisam važan".
Javlja se i želja za ponovnom uspostavom kontakta, ali bezo odustajem usred straha da bih možda bio dosadan drugima.


Prioritetnost svih ostalih
Možda se ne izrazih dovoljno dobro, no pojasniti ću.
Osobe sa kojima sam blizak znaju za ovaj slučaj (barem se nadam da znaju).
Dešava se sljedeće, da su mi svi drugi važniji i bitniji od samog sebe.
Pada kiša? Nema veze, evo ti moj kišobran a ja ću kisnuti.
Na majčino pitanje šta mi je najveća želja, odgovorio sam da mi je najveća želja da su drugi sretni i zdravi, a da ja budem onako kako mi je zapisano.
Previše sam fokusiran na emocije i potrebe drugih, nego na vlastite potrebe.

U zadnje vrijeme sam primjetio i uticaj na raspoloženje, pa naprimjer ako sam dobio dugo očekivani odgovor, sretan sam par dana, ukoliko nisam dobio odgovor vlada mišljenje da sam to i zaslužio i krivnja sebe za njihovo neodgovaranje.

Analiziranje poruka i djela
Ova stavka mi se dešava skoro svaki dan.
Svaku sitnicu analiziram, bila ona poruka ili izgovorena riječ.
"Zašto je toliko kratka poruka, šta ako sam dosadan pa je to napisano da me odbije?"
"Zašto je onako pogledao/la u mene, jesam li nešto rekao?"
Naravno ovo sve prati hard overthinking, gdje misli odu u beskrajnost.
Naravno, u svemu ovome se traži to nešto što sam možda rekao, napisao a da bi niih pogodilo, a sve kako bih dobio jasan odgovor da nisam poželjan više.

I za kraj, potreba za sigurnosti.
Poruke skoro svaki dan, ne jer nekom želim smetati, nego iz vlastite potrebe za uvjerenjem da je sve sigurno.
Mnogo mojih prijatelja smatra ovo dosađivanjem, pa sam donekle i prestao sa ovim.
Javlja se pitanje "šta ako više ne žele da me vide ili da komuniciraju sa mnom?".
Nerijetko su to neke nasumične poruke, dovoljne za vlastito uvjeravanje da je sve okej.


Želim napomenuti, da lično nemam problema da pričam o svojim slabostima, pa makar i ovako kroz članke.
Svi težimo ka perfektnosti, ali takvi ne možemo biti dok ne priznamo sebi da imamo određene slabosti i mane.