Uvijek sam davala više nego što treba — pažnje, topline, razumijevanja. I svaki put kada bih pokušala da budem “hladnija”, “pametnija”, “opreznija”, osjećala sam se kao da izdajem sebe. Jer ja ne umijem polovično. Ne umijem da važem koliko da volim, koliko da brinem, a koliko da se pravim da me nije briga.

I onda, naravno, dođe onaj trenutak kada shvatiš da ljudi zaista potcjenjuju ono što im dolazi besplatno. Što ne moraju zaslužiti. Što se ne naplaćuje, ni riječima, ni gestovima, ni uslovima. A najskuplje u životu, zapravo, jeste baš to — ono što se daje iz srca, a ne iz računa.

Neki ljudi vole mjeru. Ja volim istinu.
Ako mi se neko dopada, znaće. Ako mi je stalo, osjetiće. Ako me povrijedi, neću glumiti ravnodušnost.
Nisam od onih koji se takmiče ko će biti hladniji. Jer šta vrijedi pobjeda, ako si izgubio toplinu?

Neki drugi su naučili da ljubav štede, da emocije raspoređuju po danima i satima, da “ne budu dostupni”.
Ja nisam. I možda baš zato još uvijek vjerujem da ono što je besplatno nije nužno bezvrijedno.
Nego najviše vrijedi — samo ne kod svakog.