Pa u čemu je problem?
Svjesni smo da je odlazak psihologu postala jedna od mnogih tabu tema u našoj državi, pa stoga i ne čudi što se sve manje ljudi odluči na taj korak.
Problem leži i u nerazumijevanju drugih i težini "ispovijedanja".

Koliko nam je puta bilo teško da se ispovijedimo našim najbližim zbog straha od zezanja ili odbacivanja?
Ljudi često misle da misli o samoubistvu dođu i prođu i da je to samo onako.
Problem je, nažalost, mnogo dublji i traži pažnju svih nas koji imamo bliske prijatelje.
Zamislite sebi blisku osobu koja želi skočiti sa mosta, šta biste uradili?
Da li biste mislili da se zeza i da joj nije ništa ili biste priskočili da pomognete?
Problem je u nama samima jer mislimo da je svima kao nama, svi uživaju i svi moraju biti sretni baš kao mi.

I zato, mentalno zdravlje ne treba ignorisati, barem nemoj zbog svojih najbližih.
Nečiji osmijeh ne znači da je neko sretan, neko upravo ispod tog osmijeha krije tešku bol, tešku ranu.
Nečije "dobro sam" ne znači uvijek to.
Budite svjesni da su ljudi uvijek pričali i da će pričati, otišli Vi kod psihologa ili ne.

Kao što pazimo na fizičko zdravlje, pazimo i na psihičko jer je doista i ono najbitnije.