Sigurno ti je poznat onaj osjećaj kad nešto želiš...da isprobaš, da kreneš, da kažeš, da se promijeniš…i baš kad pokušaš napraviti odlučujući korak, nešto te spriječi, nešto zaustavi. Srce ti počne brže lupati, dlanovi se oznoje, a misli navale kao da si upao u potok i ne možeš ih kontrolirati?

Ako ti je ovo poznato, vjeruj mi da nisi jedini. Bio sam i sam tamo. I ne samo ja – većina nas je. Možda samo netko češće, a netko rjeđe, ali bili smo. To se zove strah. Nemoj odmah pomisliti kako je to znak slabosti. Nije. To je samo znak da si ljudsko biće, čovjek sa svim svojim osjećajima, jer strah je dio nas. Onaj koji kaže da se nikad ničeg nije plašio, ili laže ili je lud.

Zašto se bojimo?

Strah je jedna od najstarijih emocija koje imamo. Nekad je imao važnu ulogu, naprimjer da nas zaštiti od opasnosti, da ne budemo pojedeni, napadnuti, ili ozlijeđeni. Danas nas ne jure tigrovi ili lavovi, ali mozak to ne zna. On i dalje ponekad misli da je nešto opasno – iako realno nije.
Možda te plaši:
• Što ako pogriješim?
• Što će drugi ljudi reći?
• Što ako uspijem – pa onda sve izgubim?
Postoje dvije vrste straha koje često prepoznajem kod sebe i drugih: strah od neuspjeha i strah od uspjeha. Da, dobro si pročitao – i uspjeh zna da nas uplaši.

Strah od neuspjeha

Taj strah ti šapuće na uho: “Nemoj ni pokušavati. Ako ne uspiješ, ispasti ćeš samo smiješan i ljudi će te osuđivati.” Gdje smo to naučili? Možda još u školi. Možda su nam se smijali kad smo pogriješili. Možda su nas odrasli kritikovali kad nismo nešto uradili "kako treba". I tako su te rečenice ostale zalijepljene za nas. Kao stara etiketa na kojoj stoji napisano: “Nisi dovoljno dobar.”
Ali to nije istina.
Neuspjeh nije dokaz da ne vrijediš.
Neuspjeh je dokaz da si pokušao.
A to je već hrabrost.
Ne kaže se bez razloga da poslije kiše dolazi sunce.

Strah od uspjeha

Zvuči čudno, ali je stvarno. Ponekad nas više plaši pitanje “Što ako postignem uspjeh?” nego “Što ako ne uspijem?” Jer... što onda? Što ako se promijenim? Što ako me ljudi počnu gledati drugačije? Što ako mi sve to postane previše? Uspjeh nosi sa sobom odgovornost, promjene, nove izazove. A naš mozak ne voli nepoznato. I onda, bez da to primijetimo, počnemo sami sebi podmetati nogu.
To se zove se samo-sabotaža.
Tiha, ali uporna.
Nje se trebaš čuvati.
Nitko ne može biti neprijatelj kao što čovjek može biti sam sebi.

Što možeš učiniti?

Sad dolazi najvažniji dio – rješenja. Rješenja postoje. Ne moraš ih tražiti u debelim knjigama.
1. Prihvati svoj strah.
Ne moraš ga izbaciti. Samo ga pogledaj i reci: “Vidim te. Tu si. Ali idem svejedno.”
2. Preispituj glasove u glavi.
Kad čuješ onaj unutarnji glas koji govori “Nisam dovoljno dobar”, zastani i zapitaj se: Čiji je to glas? Možda nije tvoj. Možda si ga pokupio negdje usput.
3. Zamisli sebe uspješnog.
Zatvori oči. Kako izgledaš kad uspiješ? Kako se osjećaš? Što radiš? Naš mozak vjeruje onome što mu često ponavljamo. Ponavljaj mu ono što želiš da postane istina.
Sjećaš li se lika po imenu Dino iz filma “Sjećaš li se Dolly Bell?” kako stalno ponavlja:
“Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem.”
Smiješno? Možda. Ali – ipak funkcionira.
4. Govori o tome.
Strah u tišini raste. Strah koji podijeliš – počinje se smanjivati. Reci nekom. Prijatelju, roditelju, terapeutu. Glasno.
5. Uradi malu hrabrost svaki dan.
Ne moraš odmah misliti o mijenjanju svijeta. Dovoljno je danas napraviti jedan mali korak. Male hrabrosti grade velike promjene.

Za kraj…

Ovo govorim kao netko tko je razgovarao s desetinama, čak i stotinama ljudi – djece, mladih i odraslih – koji su imali strah od istih ili sličnih stvari. I njima sam ovo rekao što kažem i tebi sada:
Nisi sam. Nisi slab. Nisi pokvaren. Samo si čovjek – čovjek s ljudskim osobinama.
Strah ne govori istinu o tebi. Tvoja hrabrost – ona je već tu. Čak i sad, dok čitaš ovo.
Načini jedan mali korak. Reci samom sebi: “Idem, pa nek bude što bude.”

Kao što je to lijepo rekao Nelson Mandela:
“Hrabrost nije odsutnost straha, nego pobjeda nad njim.”

Vjerujem da možeš pobijediti.
Stvarno vjerujem.
Vjeruj i ti.