Ljudima je oduvijek bilo teško izgovoriti istinu — ne zato što je ne znaju, nego zato što se boje onoga što ona donosi. Istina nije ugodna gošća; kad se pojavi, razotkrije sve što smo pokušavali prikriti — slabosti, zablude, prave namjere. Niko ne voli da ga suoče s njegovim licem bez filtera, jer istina ne uljepšava.

Volimo da nam se tepa jer tepanje gladi ono što istina ranjava: naš ego. Želimo čuti da smo posebni, da smo u pravu, da smo dobri. A istina, ona ne poznaje kurtoaziju. Ona ne mari za to kako ćemo se osjećati. Zato se u društvu koje više cijeni privid nego suštinu, iskrenost često doživljava kao napad, a laskanje kao znak kulture.

Istina ne nestaje samo zato što je prešutimo. Ona ostaje — u mislima, u pogledima, u tišini poslije razgovora. I uvijek se, kad-tad, vrati po svoje. Oni koji laskaju često to čine iz interesa, slabosti ili straha da se ne zamjere. Iza svake pretjerane ljubaznosti često stoji kalkulacija, ne poštovanje.

Reći istinu znači biti spreman izgubiti nešto – simpatiju, ugodnost, lažnu bliskost. Jedino kroz istinu gradimo odnose koji vrijede. Sve ostalo su predstave za koje se ulaznice skupo plaćaju – cijenom autentičnosti.

Prava hrabrost, u vremenu u kojem svi šapuću ono što misle, nije vikati – nego mirno reći istinu, bez potrebe da se ona svidi.