Živimo u vremenu kada je gotovo sve moguće, sve su želje skoro pa stvarnost, i kao da nas samo jedan korak dijeli od uspjeha. U takvom svijetu ljudi se kriju pod maskama, i nije važno da li smo glumci ili pisci – svako od nas skriva jedan dio sebe duboko od ostatka svijeta. Razlika je samo u sceni i publici pred kojom otkrivamo svoje uloge.

U svijetu gdje mogu biti bilo šta što poželim, nisu samo moje želje u igri. Često se isprepliću društvene norme i očekivanja od kojih bi svaka žena željela pobjeći, i ne samo žene, nego i muškarci. Ipak, koliko god da bismo htjeli biti prikazani kao društvo pravednih i poštenih, svakodnevno podliježemo tim istim normama kao kolektiv.

Neke ulice će zauvijek odjekivati vapajima žena koje su tražile pomoć onda kada im je cijeli svijet okrenuo leđa. Neke zidine nikada neće moći saprati tragove nedužnih duša kojima je život svirepo oduzet. I nemojte reći da su one bile žrtve, jer to nikada nisu željele biti. Živimo u svijetu gdje možemo biti gotovo sve što bismo mogli poželjeti, ali biti žrtva nikada nije bio nečiji izbor.

Kada je u pitanju “upiranje prsta”, za takve bi se stvari mogle osnovati olimpijske igre, bržih pobjednika od nas ne bi bilo. Traženje krivca u nedužnom i stradalom, također, ne bi predstavljalo problem. Osuđivanje svakog ljudskog postupka, posebno žene, samo zato što je žena, nikada nije izostajalo.

Ipak, ja sam samo žena, i šta ja mogu znati o tako kompleksnoj stvari kao što je život? Svakog jutra se probudim nasmijana, izvršavam svoje obaveze, balansiram između posla i privatnog života, radim marljivo i bez pogovora. Brinem se za sebe, ali i za druge, uvijek sam ljubazna i nikad ne pokazujem znakove umora. Živim ili se ipak borim za život?

Zašto čekamo da se nečiji život ugasi zbog tuđe ruke da bismo primijetili nečiju patnju? Mnogi od nas se svakodnevno bore za opstanak, ne samo zbog nasilnog partnera, nego i zbog pritiska sistema u kojem živimo, a sami smo ga oblikovali kao kolektiv.

Žena ženi ne treba da bude vuk, kao ni komšija najbliži neprijatelj. Bez obzira na titulu ili okolnosti, jedino mi, svi skupa, gradimo norme po kojima će živjeti i ljudi poslije nas. Ne trpimo nasilje, bilo kojeg oblika. Jer ljubav nije kad boli, ljubav je kad se čovjek istinski voli. To se može vidjeti samo kroz djela pojedinca, nikada kroz prazne riječi. Možda smo svi u svojim kućama “dobri ljudi” koji “ne bi ni mrava zgazili”, ali istina je uvijek mnogo dublja.

Dosta je šutnje, straha i skrivanja problema, jer oni su samo naši, sve dok sutra ne postanu problemi naših bližnjih, pa i cijele zajednice. Onda za tragične slučajeve čujemo na vijestima i plašimo se za svoju sigurnost i sigurnost nama dragih osoba. Promjena počinje onda kada prestanemo sklanjati pogled i počnemo uviđati pravu vrijednost čovjeka - bića koje zaslužuje slobodu, dostojanstvo i mir.