"A plan je bio zvat, dobit, dat i nogom nabit
Body so hot, za uslikat, pa uramit
Ako ćeš mi dat, dođi sad, ko ti brani"

Niste pogrešno pročitali. A, ni ja ne potpisujem tekst najpoznatijem sarajevskom dvojcu. Ovo su stihovi Rozih Suza, Jale Brata i Bube Corellija. Možda kasnim, iako ću priznati da sam pjesmu čula prvi puta u junu, nedugo nakon što je i izašla, a i istoimeni album.
Bio predložio mi ju je YouTube, jer je bila u trendingu. Poslušam i pogledam spot - ne razumijem ništa. Poslušam drugi puta prateći tekst - nemam komentar. Treći puta sam samo pročitala tekst...

Možda sam ja ostarila, ali su me Roze Suze bacile u stanje da još malo ih i ja počnem plakati, iako nisam Barbie.
("Uze me k'o rulet na taman ten iz Andaluzije
Jedem je, Crème Brûlée, Barbie plače roze suze")
Pošto rijetko šta u mom mozgu ostane samo na površini (možda ne ostane ništa, kad bolje razmislim) krenem da vrtim film...

Tinejdžer si. Puca te pubertet. Adolescencija. Hormonalni rolerkoster. Milion promjena, fizičkih i psihičkim iz sata u sat, a kamoli iz mjeseca u mjesec. Mozak ti radi k'o lud. Ionako ti je svega već previše - taman da te stave u teglu i zatvore, izolujući te od spoljašnjeg svijeta - hipotetički.
Imaš sve na izvol'te: TikTok, Instagram, ChatGPT i hiljadu još jedan vrag, jer Google i Facebook su za stariju raju da ih rabe.
I, svakodnevno si hiperstimulisan trendovima, influenserima, kojima je svrha života da se slikavaju i snimaju za te neke tamo platforme (nije ni OnlyFans isključen)... Dostupna ti je pornografija. Ne kao starijim generacijama - iz novina, već sve ti je na klik, tu, blizu. Roditelji te pustili k'o štetu niz vodu i niko te ne provjerava. Ne znaš za granice. Zaspiš u 3, a ustaješ u pola 7 u prvu smjenu... Normala. Ne znaju roditelji ni da si noć proveo k'o sova, al' digitalna - ako jesi.
I uz sve to, izložen si, konstantno, objektivizaciji, ponižavanju ženskog tijela i žena kao bića; normalna stvar (op.a. ovo nije normalno, već smo ove pojave normalizovali*) su ti polugola ženska tijela (ima ih k'o mehkih krušaka, što se kaže), i u telefonu i pred očima na ulici; sumjnivi likovi su ti figura muškarca kakav ti trebaš biti (?).
Tinejdžerka si i ne znaš da možeš reći NE, ne znaš da zaslužuješ poštovanje; normalno ti je * da te momak udari, da ne vrijediš dok nisi gola, da si nedovoljna, bezvrijedna i samo za gledanje, slikavanje, pipkanje... Već znaš šta su lajne, možda si i probao/la. Nije ti vjerovatno nepoznato ni kako izgleda pištolj, jer vjerovatno imaš nekog starijeg od raje ko te ponosno upoznao s tim podzemljem života.
Jala i Buba te odgajaju; a možda i u kući imaš prototipe istih i njihovih opjevanih ženskih persona kao biološke roditelje - ako imaš sreću da se nisu do sad razveli, i ako ikad borave u kući da ih vidiš skupa da npr. večeraju ili gledaju TV.

U nekom trenutku mi je mozak izbacio "Error 404". Nije mogao dalje da zamišlja i razmišlja.
Pitam ja sebe, a i vas: Kako da ova djeca budu normalni, psihički zdravi odrasli ljudi, kad nisu ni psihički zdravi tinejdžeri?
Ima li još neko dno, ili sve ovo posmatramo iz rupe kroz koju nam prodire tama posljednjeg dna?