Za razliku od prošle godine, kada je ušlo mnogo ljudi u moj život, čini se da će ova godina biti drugačija.
Ove godine na redu je gubitak nekih od tih osoba.
Mjesto, ljudi i stvari koje su me ispunjavale više i ne osjećam tu ljubav, posvećenost i sreću u njima.
Neke osobe su sklonile maske i pokazale pravo lice, ili još uvijek pokazuju.
Žao mi je samo silnog truda koji sam ulagao u odnose, i žao mi je živaca i svoje lude glave koja je ovo sve trpila.

Ako išta drago mi je da je jedna osoba ostala ista, bez sekunde promjene, bio sa djevojkom ili prijateljima - uvijek je isti.
I drago mi je da baš ovo sve proživljavam sa njim i da bez obzira koliko padao on će mi uvijek ruku pružiti.
I Adila, bez obzira na daljinu, znam da je udaljena jednu poruku od svega, znam da je sigurna luka i mirno more.
Drago mi je da kroz sve ovo idem sa Džejlom, Natašom, Ivanom, Dalilom, Nejrom - ljudima koji me cijene i koje cijenim.

No, na ovo sve ne gledam kao neki bauk, nego jednostavno kao još jedno iskušenje.
Ovaj put ne gazim u nepoznato, gazim u odlaske dragih ljudi na koje sam i navikao.
Prvo Amna pa onda 7 godina dugo prijateljstvo, i nije kao da sam se znao ponašati u toj situaciji, no valjda sada hoću.
I ovo će proći, možda ne sada, možda za par mjeseci ali će proći.
Bitni su oni koji ostaju.