Iako se puno navedenog ispod može primijeniti i na mlađe klijente, stariji su primarna motivacija za pisanje ovog teksta, jer ponekad imam osjećaj da sjedim sa čitavim jednim drugačijim vremenom. Sa socijalizmom u kojem se živjelo skromno, ali “sigurno”. Sa ratom koji je razbio i ono malo sigurnosti što je postojalo. Sa tranzicijom koja je obećala slobodu, a donijela neizvjesnost. I između svega toga ljudi koji su trebali nekako nastaviti dalje.

Njihova pitanja su bila:

“Kako da preživim?”

“Kako da zaštitim porodicu?”

“Kako da izdržim još jedan dan?”

I sad, decenijama kasnije, sjedimo jedno naspram drugog i ja pokušavam objasniti: anksioznost, traumu, granice i emocionalnu regulaciju. A oni mene gledaju sa blagim, pristojnim nerazumijevanjem. Klimnu glavom, pokušaju, ali nešto ne sjedne. Ne zato što ne mogu neke stvari da razumiju, nego zato što psihologija, ovakva kakvu je danas koristimo, nije nastala u njihovom svijetu. Nastala je u društvima gdje postoji kontinuitet, gdje se generacije nadovezuju jedna na drugu. Kod nas se generacije prekidaju. Jedna generacija je učila da šuti i radi. Druga je učila da preživi rat. Treća pokušava razumjeti sebe, ali često bez jezika i modela kako. I onda mi danas pričamo o “emocionalnoj pismenosti” kao da je to nešto što se podrazumijeva, a zapravo je ya mnoge luksuz. U socijalizmu, psihološki jezik nije bio potreban. Postojale su uloge. Jasne, definisane, često rigidne, ali stabilne. Znao si gdje pripadaš. Nije bilo mnogo prostora za preispitivanje. U ratu, psihološki jezik nije bio moguć. Kada ti je život ugrožen, kada gubiš ljude, dom, kontinuitet, nemaš kapacitet da se pitaš “kako sam ja danas”. Već samo postoji funkcija.

Nakon rata, došla je tranzicija. Tržište. Individualizam. Ideja da svako treba “da se snađe”.

I sada, trideset godina kasnije, mi tim istim ljudima govorimo:

“Trebaš postaviti granice.”

“Trebaš izraziti emocije.”

“Trebaš raditi na sebi.”

Kao da nisu već radili najteži mogući posao, održali život. Ali kako regulisati nešto što nikada nisi imao priliku učiti u sigurnim uslovima? Kako postaviti granicu u kulturi gdje granica znači konflikt, a konflikt znači gubitak odnosa? Kako imenovati tugu kada si naučio da se tuga nosi, ne govori? U tim trenucima počnem preispitivati i sebe i struku. Jer ako psihologija ostane na nivou termina, modela i koncepata, onda jeste elitistička. Nije psihologija pogrešna, ali se nekad čini da nije prevedena. Mi često govorimo o otpornosti ili ti ga "rezilijentnosti" ove generacije. I ima tu mnogo otpornosti. Ali otpornost nije došla iz razumijevanja sebe, došla je iz nužde. Izdržljivost nije bila izbor, bila je jedina opcija. I sada, kada im nudimo nešto drugo, ne možemo očekivati da to odmah prepoznaju kao vrijednost.

Za njih, izdržati znači biti dobar i poslušan. Za nas, ponekad, izdržati znači zanemariti sebe.

To su dva različita sistema značenja.

WEIRD bias: kako smo od lokalne psihologije napravili univerzalnu istinu

Kada danas otvorimo udžbenik psihologije ili pročitamo članak o “ljudskoj prirodi”, rijetko se pitamo: o kojim ljudima tačno govorimo? Podrazumijeva se da govorimo o svima. Ali taj “svi” je zapravo prilično uzak. Koncept koji o tome dolazi iz rada Joseph Henrich i saradnika, koji su uveli termin WEIRD: Western, Educated, Industrialized, Rich, Democratic.

Drugim riječima, većina psihološkog znanja na kojem se temelji moderna praksa dolazi od ljudi koji su: odrasli u zapadnim društvima, obrazovani dio industrijalizovanih i relativno bogatih sistema, te socijalizirani u demokratskim okvirima. I onda se ti nalazi predstavljaju kao opis “ljudskog ponašanja”. Ne ponašanja jedne specifične grupe. Nego čovjeka kao takvog.

Ovo nije rezultat neke zlonamjerne odluke, nego kombinacije praktičnih i historijskih okolnosti. Psihologija se kao nauka razvijala prvenstveno u Evropi i Sjevernoj Americi. Istraživanja su se radila tamo gdje su postojali univerziteti, resursi i infrastruktura. Učesnici su najčešće bili studenti, dostupni, obrazovani, spremni da učestvuju. Vremenom je to postalo standard. Ako želiš brzo i efikasno istraživanje, uzmeš uzorak studenata. Ako želiš objaviti rad, koristiš već provjerene metodologije i populacije. Ako želiš graditi teoriju, oslanjaš se na postojeće nalaze. Problem nije u jednoj studiji. Problem je u akumulaciji. Ako svakoj studiji možemo pronaći metodološku zamjerku, možda to ne govori samo o ograničenjima istraživača, nego i o ograničenjima naših pokušaja da kompleksan ljudski život svedemo na mjerljive varijable. Što je OK, jer dok postavljamo pitanja živimo, ali je važno kako odgovore interpretiramo.

Hiljade studija koje posmatraju sličan tip ljudi počinju stvarati sliku “normalnog” ljudskog ponašanja. Ta slika se zatim institucionalizira kroz udžbenike, terapijske modele i edukaciju stručnjaka. I tek naknadno postane jasno da to nije neutralna slika. To je kulturno specifična slika.

Ljudi iz WEIRD društava pokazuju određene obrasce koji nisu univerzalni, iako se često tako predstavljaju.

Na primjer:

-naglasak na individualizmu (“ja” prije “mi”)

-tendencija analitičkog mišljenja (razdvajanje stvari na dijelove)

-vjerovanje da je unutrašnje stanje ključno za ponašanje (“osjećam → radim”)

-ideja da je lični razvoj individualni projekt

U mnogim drugim društvima:

- identitet je relacijski (ko sam ja u odnosu na druge)

-odluke se donose uzimajući u obzir kolektiv

-emocije se ne izražavaju nužno otvoreno

-stabilnost odnosa ima veću vrijednost od individualnog izražavanja

Ako psihologija nastala u prvom kontekstu pokušava objasniti drugi, dolazi do pogrešnih zaključaka, zato što su teorije često parcijalne. Najveći problem je što rezultate te populacije predstavljamo kao univerzalne. To ima nekoliko posljedica.

Prvo, stvara se implicitna hijerarhija. Na vrhu je način funkcionisanja koji odgovara WEIRD modelu: izražavanje emocija, jasne granice i fokus na individualne potrebe. Sve što odstupa od toga lako se interpretira kao deficit, nerazvijenost ili disfunkcija.

Drugo, gubi se kontekst. Ponašanje se analizira izolirano, bez razumijevanja društvenih i historijskih uslova u kojima je nastalo. Na primjer, osoba koja ne izražava emocije može se posmatrati kao “emocionalno blokirana”. Ali u kontekstu rata, siromaštva ili rigidnih društvenih normi, ta ista osobina može biti funkcionalno adaptirana.

Treće, terapija postaje nepristupačna. Ako klijent ne prepoznaje sebe u jeziku i konceptima koji mu se nude, ne dolazi do stvarnog kontakta, zato što model ne polazi od njegovog iskustva.

U praksi se ovaj problem ne pojavljuje kao teorijska rasprava, već se pojavljuje kao tišina u prostoriji. Terapeut koristi pojmove koji su mu jasni, klijent klima glavom, ali ne uspostavlja vezu.

Na primjer: “Postavi granice.” U WEIRD kontekstu, to znači zaštiti sebe, jasno komuniciraj svoje potrebe. U drugačijem kontekstu, to može značiti: rizikuj odnos, izazovi konflikt, izađi iz uloge koja ti je osiguravala pripadnost. Bez razumijevanja tog konteksta, intervencija je promašaj iako je granica nužna. I onda se problem često pogrešno locira u klijentu. Kao da je on taj koji “ne može primijeniti”. A zapravo je riječ o neusklađenosti između modela i stvarnosti. WEIRD bias nas vodi do dubljeg pitanja: Da li je ono što nazivamo “psihološki zdravim” zaista univerzalno? Ili je to skup vrijednosti koji odražava određeni društveni kontekst?

Ako je autonomija visoka vrijednost u individualističkim društvima, logično je da će “zdrava osoba” biti ona koja je autonomna. Ako je harmonija visoka vrijednost u kolektivističkim društvima, “zdrava osoba” može biti ona koja održava odnose, čak i po cijenu lične ekspresije. To ne znači da je sve relativno. Ali znači da kriteriji nisu neutralni i da svaki model zdravlja nosi u sebi određenu ideologiju. Rješenje nije u odbacivanju psihologije, niti u potpunom relativiziranju svega. Rješenje je u preciznosti. U priznavanju granica vlastitih modela. U postavljanju pitanja za koga ovo važ, i u kojem kontekstu i pod kojim uslovima? U terapiji, to znači pomak od primjene modela ka razumijevanju osobe. Ne počinjati od: “ovo je ispravno funkcionisanje” nego od: “kako je ova osoba naučila tako funkcionisati i zašto?” I tek onda možemo graditi promjenu.

Šta se dešava kada psihologija počne propitivati samu sebe

Kada govorimo o psihologiji, često je podrazumijevamo kao neutralnu nauku. Kao skup znanja koji opisuje kako ljudi misle, osjećaju i ponašaju se. Objektivno i bez vrijednosnih sudova. Kritička psihologija polazi od drugačije pretpostavke. Ne pita samo šta je čovjek, nego i: ko definiše šta je “normalno”, “zdravo” i “poželjno” i u čijem interesu? Kritička psihologija nije jedna teorija, nego pristup. Nastaje iz nezadovoljstva tradicionalnom psihologijom koja: individualizira probleme, zanemaruje društveni kontekst i često ne propituje vlastite pretpostavke. Ona uvodi radikalnu ideju: psihološko znanje nije neutralno, ono je uvijek smješteno u društveni, politički i ekonomski kontekst.

Drugim riječima, način na koji definišemo mentalno zdravlje, poremećaj, funkcionalnost nije samo naučno pitanje, već je i društveno pitanje. U klasičnom pristupu često radimo sljedeće:

Osoba ima problem → analiziramo njene misli, emocije i ponašanja → tražimo unutrašnje uzroke → radimo na promjeni te osobe.

Kritička psihologija kaže: stani, šta ako problem nije samo u osobi? Šta ako je dio problema u: radnim uslovima, ekonomskom pritisku, rodnim ulogama i društvenim očekivanjima?

Na primjer:

Žena koja je iscrpljena, ne zna reći “ne”, stalno stavlja druge ispred sebe. Klasični pristup uključuje rad na granicama, jačanje samopoštovanja, smanjenje people-pleasing ponašanja. Kritički pristup dodaje u kakvom je sistemu naučila da njena vrijednost dolazi iz žrtvovanja? Šta rizikuje ako počne mijenjati to ponašanje? Da li je njeno ponašanje problem ili adaptacija?

Ovdje dolazimo do moje ključne dileme s početka teksta: da li su ljudi “živjeli pogrešno” ili su živjeli na način koji je bio moguć i smislen u datom kontekstu i ko donosi sud o tome?

Jedan od ključnih mislilaca koji je uticao na ovaj pravac bio je Foucault. Njegova ideja nije bila da medicina ili psihologija nisu korisne. Nego da znanje i moć idu zajedno. Ko ima moć da definiše šta je normalno, devijantno, zdravo, te bolesno, taj oblikuje način na koji ljudi razumiju sebe.

Primjer: nekada su određena ponašanja bila moralni problem. Danas su dijagnostički kategorisana. To može biti napredak, ali može biti i način da se kompleksni društveni problemi svedu na individualne dijagnoze. Jedna od najvažnijih kritika, psihologija često pretvara društvene probleme u individualne.

Primjeri:

-burnout → “ne znaš postaviti granice”

-anksioznost → “previše brineš”

-nesigurnost → “nisko samopoštovanje”

Kritička psihologija pita:

-kakvi su radni uslovi?

-kakva je ekonomska sigurnost?

-kakav je društveni pritisak?

Ne da bi negirala individualni rad i oduzela kontrolu i moć djelovanja, ili još gore odgovornost pojedinca, nego da bi ga stavila u kontekst. Jer bez konteksta, terapija može nenamjerno postati alat prilagođavanja na loše uslove. Jedan od suptilnijih problema: terapeut može imati dobru namjeru, ali i dalje raditi štetu. Kako? Tako što implicitno šalje poruku: “način na koji si živio nije bio dobar”. Čak i kada to ne kaže direktno. To može dovesti do otpora, povlačenja i osjećaja nerazumijevanja. Tu nam je potrebno prije promjene razumijevanje, prije intervencije kontekst, prije procjene historija i onda u priću dolazi lična odgovornost. Važno je da istaknem da ne tvrdim da individualni rad nije važan, da ne postoje disfunkcionalni obrasci i da se ništa ne treba mijenjati. Već da ne možemo razumjeti pojedinca bez sistema i ne možemo nuditi rješenja koja ignorišu realnost u kojoj osoba živi.

U praksi, to ne izgleda kao “drugačija tehnika”, više kao drugačiji stav. Manje brzih interpretacija, više interesa za kontekst, manje “ispravljanja” i više razumijevanja funkcije ponašanja. I možda najvažnije: odustajanje od ideje da postoji jedan univerzalni model “dobrog života”. U ovoj kritici važna nam je svijest o tome da ljudi ne žive u vakuumu, ponašanja imaju smisao u kontekstu i da “zdravo” nije samo psihološka kategorija, nego i društvena konstrukcija. A za terapeuta, to mijenja jednu stvar: ne ulaziš u prostoriju kao neko ko zna kako bi život trebao izgledati, nego kao neko ko pokušava razumjeti kako je taj život uopšte bio moguć. I šta iz njega ima smisla zadržati, a šta, možda, tek sada može početi mijenjati.

Cross-cultural psihologija: kada shvatimo da ne postoji jedna psihologija, nego više njih

U jednom trenutku, skoro neprimjetno psihologija je počela govoriti u jednini. Kao da postoji jedan način na koji ljudi misle. Jedan način na koji osjećaju. Jedan način na koji je “zdravo” živjeti. Tek kada počnemo raditi sa ljudima iz različitih konteksta, ili čak unutar vlastitog društva, ali kroz različite generacije, postane jasno da to nije tačno. Ne postoji jedna psihologija. Postoje psihologije.

Cross-cultural psihologija nastaje iz vrlo jednostavnog pitanja: da li su psihološki procesi univerzalni ili oblikovani kulturom? Umjesto da pretpostavi da su koncepti poput emocija, identiteta, motivacije, mentalnog zdravlja isti svugdje, ovaj pravac ih počinje posmatrati kroz kontekst. I dolazi do zaključka koji je istovremeno logičan i uznemirujući za struku: ono što smatramo “normalnim” često je samo ono što je normalno u našem okruženju.

Jedna od najpoznatijih razlika u ovom području jeste između individualističkih i kolektivističkih društava. U individualističkim društvima naglasak je na ličnom identitetu, važna su lična postignuća i autonomija i “biti svoj” su ključne vrijednosti. U kolektivističkim društvima identitet je povezan s porodicom i zajednicom, odnosi imaju prioritet nad individualnim potrebama i prilagođavanje nije slabost, nego vrlina. To direktno utiče na to kako ljudi donose odluke, izražavaju emocije, doživljavaju konflikt i traže pomoć. I što je najvažnije: kako razumiju psihologiju.

Čak ni koncept mentalnog zdravlja nije univerzalan. Ono što jedna kultura vidi kao asertivnost, druga može vidjeti kao nepristojnost. Ono što jedna kultura vidi kao zavisnost, druga može vidjeti kao povezanost. Ono što jedna kultura vidi kao emocionalnu otvorenost, druga može vidjeti kao gubitak kontrole. To ne znači da sve interpretacije imaju istu težinu, ali znači da nijedna nije neutralna.

Na Balkanu, i posebno u Bosni i Hercegovini, imamo dodatnu kompleksnost. Nismo jasno ni individualističko ni kolektivističko društvo. Imamo ostatke patrijarhalnih struktura, iskustvo socijalizma, posljedice rata i savremeni uticaj zapadnih vrijednosti To stvara generacije koje žive u različitim psihološkim okvirima, iako dijele isti prostor. Starija generacija vrjednuje stabilnost, izdržljivost, ulogu (zaposli se u državnoj firmi i uspio si u životu). Mlađa generacija traži identitet, autentičnost, lični razvoj. I psihologija, kakva se danas najčešće koristi, više odgovara ovoj drugoj, zato što je nastala u sličnom vrijednosnom sistemu.

Perspektiva traume

Savremeni autori poput Bessel van der Kolk radikalno pomjeraju fokus. Ne pitaju više samo: “šta nije u redu s ovom osobom?” “šta se ovoj osobi dogodilo i kako se njen sistem prilagodio?” U tom okviru, ponašanja ne gledamo kao greške. Gledamo ih kao adaptacije. Kada je osoba izložena dugotrajnom stresu, nesigurnosti ili traumi, njen nervni sistem traži način da preživi. Ne da bude optimalan. Ne da bude “zdrav” po savremenim standardima, nego da izdrži. I tada nastaju obrasci koji kasnije, u mirnijim uslovima, izgledaju kao problem. Ali u trenutku kada su nastali bili su funkcionalni.

U mnogim kontekstima, govoriti nije bilo sigurno, govor može izazvati konflikt, konflikt može ugroziti odnos, odnos može značiti sigurnost ili opstanak. U takvom sistemu, šutnja nije slabost, već strategija i način da se očuva stabilnost. Kasnije, u terapiji, šutnja može izgledati kao zatvorenost, otpor i nedostatak uvida. Trpljenje se često posmatra kao nešto što treba “prekinuti”. I to jeste cilj u određenom trenutku. Ali u mnogim životima, trpljenje je bilo ono što je održavalo strukturu, porodicu, odnos i svakodnevicu. Osoba koja trpi možda nije birala između “trpjeti ili postaviti granicu”, nego između “trpjeti ili izgubiti sve”. U tom kontekstu, trpljenje nije pasivnost, već je izbor unutar vrlo ograničenih opcija.

U savremenoj psihologiji često se podrazumijeva da je zdravo osjećati, imenovati i dijeliti. Ali šta kada emocije dolaze u intenzitetu koji osoba ne može regulisati? Šta kada nema sigurnog prostora gdje bi ih mogla podnijeti? Tada se razvija kontrola, zatvaranje i ograničavanje pristupa unutrašnjem sadržaju, zato što je to način da se osoba ne preplavi. Važno je razumjeti ove strategije nisu problem same po sebi. Problem nastaje kada okolnosti se promijene, ali obrasci ostanu isti. Ono što je nekada štitilo, sada može ograničavati, šutnja sprečava bliskost, trpljenje održava nezadovoljavajuće odnose i emocionalna kontrola udaljava od sebe. Ali ako to posmatramo bez konteksta, lako dolazimo do pogrešnog zaključka “ovo treba samo promijeniti”.

Ovdje dolazimo do pitanja: kako raditi promjenu bez da negiramo vrijednost onoga što je osobu održalo? Ako klijentu implicitno poručimo “to što radiš je pogrešno” riskiramo da negiramo čitav njegov način preživljavanja. Zato je važno napraviti razliku ovo ponašanje ima smisla i istovremeno, možda ti više ne služi na isti način. To nije kontradikcija. Rad sa traumom nije zamjena jednog ponašanja drugim, to je proces prelaza. Od automatskih reakcija ka svjesnijim izborima. Ali taj prelaz zahtijeva sigurnost, tempo i poštovanje. Jer ako prebrzo oduzmemo strategiju koja je nekada štitila, a ne ponudimo alternativu, osoba ostaje bez zaštite.

I za kraj

Kroz WEIRD bias smo vidjeli da psihologija često govori iz perspektive malog, privilegovanog dijela svijeta. Kroz kritičku psihologiju da znanje nije odvojeno od moći i društvenog konteksta. Kroz cross-cultural pristup da ne postoji jedan “ispravan” način osjećanja i življenja. Kroz traumu da ono što nazivamo “problemom” često ima historiju preživljavanja. I kad to sve stavimo zajedno, više nije moguće jednostavno reći “ovo je zdravo, a ovo nije” bez da se zapitamo za koga, u kojem vremenu i pod kojim uslovima? Problem nastaje kada tu logiku ne prepoznamo. Kada razliku tumačimo kao deficit, adaptaciju kao disfunkciju, šutnju kao slabost, trpljenje kao neznanje. I tada, često nesvjesno, radimo jednu od dvije stvari, ili pokušavamo “popraviti” osobu

ili se frustriramo jer “ne ide”. A zapravo, ne govorimo istim jezikom.

Ako ozbiljno uzmemo u obzir sve o čemu smo pričali, mijenja se osnovna pozicija terapeuta. Više nismo oni koji znaju kako treba živjeti nego oni koji pokušavaju razumjeti kako je neko već živio i zašto je to imalo smisla. To ne znači odustajanje od promjene, ali znači da promjena ne počinje od korekcije, počinje od poštovanja.

Psihologija ne treba biti skup pravila kako treba živjeti, nego prostor u kojem različiti načini života mogu postati razumljivi i eventualno, promjenjivi. Ako bih sve ovo svela na jednu rečenicu, rekla bih da nije pitanje zašto neki ljudi ne razumiju psihologiju. Pitanje je da li je psihologija dovoljno široka da razumije njih.

U cijelom tekstu brkam psihologiju i psihoterapiju, ali to dolazi iz moje perspektive ličnog, profesionalnog identiteta. Postoji razlika, ali sve je primjenljivo za oboje.