Djetinjstvo je period života u kom bi svi trebali osjećati sigurnost, ljubav i emocionalnu podršku. Nažalost, mnogim ljudima djetinjstvo je bilo ispunjeno nesigurnošću ili traumatičnim događajima koji se prenose i u odraslu dob te utiču na samopouzdanje, međuljudske odnose i emocionalne reakcije.

• Šta je to trauma?

Trauma je psihološki odgovor na iskustvo koje je bilo preintenzivno ili emocinalno bolno, a sa kojim dijete nije moglo da se nosi na odgovarajući način. Kada je riječ o djeci, odbacivanje, ignorisanje i drugi "manji" događaji itekako mogu uzrokovati traumu i ostaviti duboke posljedice.

Osim fizičkog zlostavljanja, zanemarivanje, emocionalno zlostavljanje, nedostatak podrške, odrastanje u ratu, nasilnom okruženju, razvod roditelja ili gubitak člana porodice su također vrste traume u djetinjstvu te se mogu odražavati na ponašanje pojedinca tokom cijelog života.

Mozak odrasle osobe, ali i mozak djeteta ima zaštitini mehanizam- potiskivanje kojim traumatična sjećanja zaboravlja ili "gura pod tepih" kako bi zaštitio osobu, ali taj zaborav ili potiskivanje traumatičnih situacija se može manifestovati kroz ponašanje, anksiozne napade, neobjašnjivu fizičku bol.

Osobe koje su preživjele traumatično iskustvo u djetinjstvu često osjećaju tugu ili tjeskobu nakon što svjedoče određenim okidačima traume, osjećaju da nisu vrijedni ljubavi, osjećaju stalnu napetost, imaju manjak samopouzdanja.

• Kako trauma utiče na mozak?

Brojna naučna istraživanja su dokazala da traumatični događaji mogu mijenjati strukturu i funkciju mozga.

• Hipokampus (centar za pamćenje) se može znatno smanjiti što otežava regulaciju emocija i pamćenje.

• Prefrontalni korteks (zadužen za racionalno odlučivanje) ostaje slabije razvijen pa osoba teško kontroliše impulsivne reakcije.

• Kako trauma iz djetinjstva utiče na osobu u odraslom životu?

Kada je riječ o međuljudskim odnosima, osobe koje su preživjele traumu u djetinjstvu teže sklapaju prijateljstva te imaju probleme sa povjerenjem. Također, kod ovih osoba je često prisutan strah od napuštanja što je odlika anksioznog stila vezivanja.

Osim na međuljudske odnose, neriješena trauma može izazvati i osjećaj manje vrijednosti, perfekcionizam, manjak samopouzdanja, stalnu potrebu za validacijom.

Adverse Childhood Experiences Study iz 1998. godine pokazala je da osobe sa traumatskim iskustvima iz djetinjstva imaju 4 do 12 puta veći rizik za razvoj anksioznih poremećaja, depresije pa čak i nekih fizičkih bolesti.

Znakovi neriješene traume mogu biti i preosjetljivost na kritiku, pretjerano ugađanje drugim ljudima (people pleasing), izbjegavanje iskrenosti, teškoće u održavanju zdravih prijateljskih odnosa...

• Kako se trauma može liječiti ?

Postoje razne metode koje olakšavaju proces iscjeljenja.

• Psihoterapija- razgovor sa psihologom može pomoći u iscjeljenju starih rana, razumijevanju unutrašnjeg djeteta i kreiranju zdravih obrazaca ponašanja.

• Tension and Trauma Releasing Exercises- vježbe koje pomažu tijelu da oslobodi nagomilani stres i potisnute traume kroz fizičke pokrete.

• Regulacija nervnog sistema- osobe koje su preživjele traumu imaju neregulisan nervni sistem. Vježbe disanja, kontakt sa prirodom, plivanje, ples, čitanje i pisanje mogu pomoći u smirivanju nervnog sistema.

Grupna terapija- grupne terapije su jako efikasne jer pomažu osobama koje su preživjele traumatičan događaj da se osjećaju viđeno i shvaćeno.