Između kredita, režija i djetinjstva

U zgradi ima jedan dedo koji jako voli mog sina. Svaki put kad me sretne samu, pita gdje je on, ja odgovorim: „U vrtiću.“ On me tada pogleda s zabrinutošću i tugom i pita: „Kako li mu je tamo?“ I svaki put ja požurim da mu objasnim da više vrtići nisu ružna mjesta kakva su nekad bila i kako ih on zamišlja, da djeca idu na izlete, da jedu kvalitetno, da se igraju i uče kroz igru.

Ali, istina je da svaki put, čim se vrata lifta zatvore, osjetim mali grč u želucu. Jer moje dijete, od dvanaest do trinaest budnih sati, sedam/osam sati provede u vrtiću. Uz to još spava sat i po. Kad posmatram tu računicu, nimalo mi nije svejedno. Ali onda kuca na vrata rata stambenog kredita, režije, inflacija, cijene namirnica… Često pokušavam napraviti računicu u kojoj bi muževa plata bila dovoljna, ali čim uvrstim rečenicu “a šta ako se njemu se nešto desi?” računica se raspadne. Dijete treba oba roditelja koji su u stanju obezbijediti krov nad glavom. Tješim se time da je “super što ide u vrtić”.

Kad smo ga upisivali, suprug i ja smo bili odlučni: privatnu školu ne želimo. Želimo da bude izložen različitostima, da ne živi u balonu, da vidi stvarni svijet. Ali dok je mali, želimo najbolje.
I stvarno, tako smo birali vrtić, bio je sretan, voli odgajateljice, a one vole njega, voli drugare, drugari vole njega.
To mi je bilo dovoljno.

Sve do nekog grča u stomaku i sve dok nisam počela razgovarati s drugim roditeljima. Priče su bile slične: djeca koja se međusobno vrijeđaju, koja govore “ti si glup, ružan, neću se igrati s tobom”. Vrtići u kojima odgajateljica “po guzi” udari dijete koje udara drugu djecu. Prijateljica čije dijete ide u drugi vrtić i koja mi je prenijela sve ove uvrede koje je čula kod svog djeteta, kaže mi: “Ako je tako u grupi od tri godine, šta će biti kasnije? Zar vrtić ne bi trebao biti odgojna institucija?” I shvatim, u svakoj priči ista matrica: u uzorku tri potpuno različita vrtića, pronalazim tri slična iskustva.
Onda dolazi ono pitanje koje lebdi nad svima nama: ko je kriv?

EMIS: ideja dobra, praksa frustrirajuća

Sistem EMIS-Predškolsko u Kantonu Sarajevo zamišljen je kao transparentan i pravedan način upisa djece u vrtiće. Digitalna platforma, rang-liste, bodovi, subvencije, sve to zvuči kao modernizacija sistema. Ali kad u praksi kreneš ispunjavati formulare, čekati rokove i računati bodove, osjećaš se kao da se prijavljuješ na fakultet, ne u vrtić.

Roditelji mjesecima prate kada će biti otvoren konkurs, sabiraju bodove, ima li dijete prebivalište, ima li brat ili sestru, jesu li oba roditelja zaposlena. Ako se upišeš u “pogrešan” vrtić, sistem ti ne dopušta da se prepišeš dok ne ispišeš dijete i čekaš novi rok. To znači, rizikovati da ostaneš bez mjesta. Drugim riječima, sjedi gdje si i šuti.

Za vrtiće, EMIS je donio sigurnost da će mjesta biti popunjena, ali i čitav niz administrativnih zahtjeva koji su dodatno opteretili osoblje. Za roditelje sistem koji izgleda fer, ali koji u praksi zna biti krut i bešćutan. Kad se u to doda inflacija, poskupljenja i činjenica da subvencije nisu spriječile rast cijena (nego su ga u nekim slučajevima “pojele iznos subvencije”), jasno je zašto roditelji imaju osjećaj da plaćaju isto, samo pod drugim imenom.

Ideja EMIS-a bila je da stvori sistem, a stvorio je strukturu. Ali struktura bez fleksibilnosti vrlo lako postaje SAMO BIROKRATIJA.

Vrtići i odgajateljice: između ljubavi i preopterećenja

Svi znamo onu rečenicu: „Ne bih mogla raditi s tolikim brojem djece.“ I zaista, nije lako. Jedna odgajateljica nekad vodi grupu od dvadesetak mališana, svi sa svojim ritmovima, emocijama, napadima bijesa, slomovima i zagrljajima. Za razliku od roditelja koji poludi s jednim djetetom za vikend, one to rade pet dana sedmično. I pri tome vode računa o higijeni, ishrani, emocionalnom razvoju, razvoju govora, motoričkih vještina i administraciji.

A plata?
U većini slučajeva tek nešto iznad minimalne.
Energija?
Na rezervi.
Podrška?
Minimalna.

Neke od njih nisu imale dovoljno supervizije ni stručno-psihološke podrške da nose teret emocija koje dolaze iz dječjih priča. Neke su došle u sistem bez ikakve edukacije. Samo iz potrebe za egzistencijom, i one meni najdraže, čisto iz velike ljubavi prema djeci. U nekim vrtićima su dobile šefove koji brinu više o tabelama nego o ljudima. Pa onda, kao odbrambeni mehanizam, počnu reagovati strožije, impulzivnije, jer više ne zna drugačije. To, naravno, nije opravdanje, ali jeste simptom sistema koji je zaboravio da i odgajateljice trebaju odgoj i podršku.

U mnogim vrtićima, inflacija je “pojela” i budžete i volju: cijene rastu, materijali poskupljuju, ali plate odgajateljica ne rastu proporcionalno. Pa kad roditelji vide da vrtić poskupljuje, a kvalitet opada frustracija se samo prenese na njih.

Na kraju, vrtići ostaju u raskoraku između profitne logike i odgojne misije.

Roditelji: između ljubavi, straha i iluzije kontrole

Roditelji su, naravno, najvidljiviji akteri. Oni koji biraju, plaćaju, donose i odvode djecu. Ali su i oni često na rubu, fizički, finansijski, emocionalno. Mnogi roditelji danas žive u hroničnom stresu: krediti, inflacija, zahtjevni poslovi, nedostatak podrške porodice. Vrtić je postao ne samo mjesto socijalizacije, nego i produžena ruka sistema preživljavanja. Roditelj ne šalje dijete u vrtić samo da bi ono naučilo pjesmicu i brojke, nego da bi mogao raditi i platiti stanarinu.

S druge strane, dio roditelja ima nerealna očekivanja: da vrtić nadomjesti porodicu, da odgajateljice odgajaju, uvode disciplinu, njeguju, uče, razumiju, ispravljaju, sve u isto vrijeme. Pa kad dijete dođe kući uplakano ili kaže da se neko ne igra s njim, roditelj odmah traži krivca. I često je prva na udaru odgajateljica, koja već odavno nema više od 10 % energije da racionalno objasni šta se desilo.

Ali, ni roditelji nisu bez odgovornosti: Mnogi ne razgovaraju s djecom o emocijama, ne uče ih empatiji ni rješavanju konflikata. Mnogi su i sami iscrpljeni, pa dijete preuzima model ponašanja, frustraciju, rigidnost, potrebu za kontrolom. Mogima je fizičko kažnjavanje normalno. I to se sve preslikava na grupu u vrtiću.

Krivnja je svima zajednička, ali odgovornost nije ista

Krivnja je najlakša riječ u ovoj priči. Ali sistem nije jedan čovjek, a ni problem nije linearno uzročno-posljedičan. Svaka od strana ima svoj dio odgovornosti:

EMIS i Kanton da osiguraju veći broj mjesta, bolju kontrolu kvaliteta, manju birokratiju, realne subvencije i pravedne rokove.

Vrtići da zadrže svoj odgojni karakter i transparentno komuniciraju s roditeljima, umjesto da ih tretiraju kao smetnju. Da stoje iza svojih odgajateljica i da se brinu o njima.

Odgajateljice da zadrže profesionalnost i traže podršku kad im je potrebna.

Roditelji da budu partneri, ne inspektori; da uče dijete empatiji i razgovoru, a ne samo ocjenjivanju drugih.

Dijete koje danas govori drugom djetetu da je “glupo” nije samo “malo dijete koje to ne zna bolje”. To je budući učenik, kolega, građanin. A sve počinje u vrtiću. Ako vrtić ne bude mjesto sigurnosti, povjerenja i topline onda će dijete naučiti da svijet nije sigurno mjesto. I taj grč koji roditelj osjeti u stomaku kad pomisli “da li mu je tamo dobro” neće biti bez razloga.

Ne trebamo tražiti krivca, nego početi dijeliti odgovornost. Jer djeca su odgovornost svih nas.