Razumljivo je da se čovjek osjeća bespomoćno kad vidi da ni veliki, moćni svjetski lideri ne mogu ili neće zaustaviti nasilje i patnju u Gazi. Pa se onda postavi pitanje: kakvog smisla ima da mi "mali ljudi" iz male zemlje kao što je Bosna i Hercegovina dijelimo objave, govorimo, protestujemo?
Gledati slike djece koja umiru od gladi. Izgladnjelih tijela koja pokušavaju stisnuti prste oko komadića hljeba, a ni tog komadića više nema. Lica koja traže roditelje kojih više nema. Djecu bez preživjelog srodnika. To su slike koje ne bi trebale postojati. A mi ih gledamo svakog dana.
Psihološki, ovakvi prizori u nama izazivaju emocionalni slom kontrole. Mozak traži smisao, red, pravilo, nešto čime bi mogao objasniti i ublažiti užas. Ali nema ništa. Samo praznina. Samo brutalnost. Samo sistemski zločin.
U tom trenutku javlja se i nešto drugo: nemoć. A nemoć je jedan od najtežih osjećaja koje čovjek može doživjeti. Kada osjećamo da ne možemo pomoći, kada svjetske sile šute, kada apel ne dobije odgovor dolazimo na rub emocionalnog preopterećenja. I mnogi tada odluče da se isključe.
Mozak traži način da preživi vlastiti slom srca.
Ali isključenje, ignorisanje, šutnja, nisu neutralni. Šutnja je prostor u kojem se zločini ponavljaju. Šutnja je psihološki mehanizam koji štiti pojedinca, ali podržava sistem.
Zato pričamo. Zato dijelimo. Zato izgovaramo imena, iako znamo da nas možda "neće čuti".
Jer psihološki, pričanje vraća kontrolu. Vraća osjećaj da imamo ljudsku ulogu, da nismo samo pasivni promatrači. Da smo sačuvali empatiju, moralnu jasnoću i sposobnost da osjetimo bol drugih kao da je naša.
I još nešto:
Ako zašutimo sada, sutra ćemo se pitati, kakvi smo ljudi bili dok su djeca umirala? A možda jednog dana to budu naša djeca.
Genocid se nikada ne desi odjednom. Ne počne bombom. Počne šutnjom. Počne relativizacijom. Počne kad ljudi počnu govoriti “ne znam dovoljno”, “nije na meni da se miješam”, “ne želim da gledam te slike, to mi je preteško”. U stvarnosti, genocid se oslanja na naš umor, naš cinizam, naš osjećaj nemoći.
On računa da ćemo prestati pričati. I zato je važno ono o čemu pričamo u svakodnevnim razgovorima, objavama, reakcijama, riječima koje biramo kada govorimo o Gazi.
Možda ti se čini da je tvoj glas mali. Ali nijedan genocid nije opstao bez tišine većine. I nijedna istina nije preživjela bez ljudi koji su, uprkos svemu, nastavili govoriti.
Zato je važno da pričamo i kad nas umaraju teške vijesti. I kad nas optuže da “širimo negativnost”. I kad nas uvjeravaju da “mi tu ništa ne možemo”.
Jer upravo to ništa je ono što genocidi najviše vole.
Govori jer tako štitiš vlastito čovještvo. Govori jer to duguješ onima koji ne mogu više. Govori jer jednog dana će neko tvoje dijete možda pitati gdje si bio kad se ubijala istina. I tada nećeš htjeti reći šutio sam.
Kad ljudi u Gazi vide da ih podržava neko iz Bihaća, Sarajeva, Mostara ili bilo kojeg sela u Bosni, osjećaju da nisu zaboravljeni. U svijetu gdje su često dehumanizovani, to im vraća dio dostojanstva.
Ako niko ne govori, ako svi šute, ostaje samo priča onih koji opravdavaju nasilje. Objavljivanjem, dijeljenjem i govorom, ti ne pristaješ na nepravdu. Možda neće odmah promijeniti politiku, ali mijenja svijest ljudi oko tebe.
Mnoge promjene u svijetu nisu se desile zbog jednog moćnog glasa, već zbog miliona "malih" ljudi koji su uporno govorili. Pokreti poput borbe protiv aparthejda u Južnoj Africi, ili građanska prava u SAD-u, nisu počeli u centrima moći nego među narodom.
Kada je Rosa Parks, obična krojačica, odbila da ustupi mjesto bijelcu u autobusu 1955. u Alabami, nije imala moć, ali je imala dostojanstvo. Taj tihi otpor pokrenuo je lavinu, bojkot javnog prevoza, izlazak zajednice na ulice, pojavu Martina Luthera Kinga, i jedan od najvažnijih pokreta za ljudska prava u historiji. Slično se dogodilo i u Poljskoj, kada su radnici brodogradilišta u Gdanjsku, predvođeni Lechom Walesom, osnovali sindikat Solidarnost i pokrenuli nenasilni otpor koji je na kraju srušio komunistički režim. A u istočnom Berlinu, hiljade građana su noćima marširali bez oružja, sve dok zid nije pao. Nijedna od tih promjena nije došla preko noći, ali je svaka od njih počela sa ljudima koji su odlučili da ne budu tihi.
U svijetu društvenih mreža, vidljivost je moć. Platforme poput Instagrama, Facebooka ili TikToka funkcionišu na osnovu algoritama, softverskih pravila koja odlučuju šta će ljudi vidjeti, a šta ne. I ti algoritmi ne poznaju etiku, ne znaju šta je genocid, ne znaju šta je istina. Oni samo znaju šta je popularno šta ima puno komentara, lajkova i dijeljenja.
To znači da tvoj lajk, komentar i dijeljenje nisu besmisleni. Oni su glas u digitalnom glasanju. Što više ljudi reaguje na sadržaj o Gazi, fotografiju, video, svjedočanstvo, poziv na protest to je veća vjerovatnoća da će taj sadržaj doći do još hiljada, pa i miliona ljudi.
Ali nije samo stvar u brojkama. Lajk je znak da si vidio. Komentar je znak da ti je stalo. Dijeljenje je poruka: i drugi trebaju znati. I upravo zato mi nismo bespomoćni.
To nije površno. To je način da se istina ne uguši u buci praznih sadržaja. I da algoritam ne pobijedi čovjeka.
Bojkot je još jedan način da povratimo kontrolu. Zara, Pull&Bear, Bershka, Stradivarius, Massimo Dutti, KFC, Coca-Cola, Pepsi, Sprite, Fanta, Schweppes, Nestlé, Nescafé, KitKat, Nestea, Purina, Pampers, Always, Ariel, Head & Shoulders, Gillette, Oral-B, L’Oréal, Maybelline, Garnier, Lancôme,... Za sve navedeno imamo zdravije i jeftinije alternative.
Moje vrećanje kontrole je i ovaj članak. I da se malo pohvalim, ponosna sam što iza ove divne zastave na Čengić Vili, i još nekoliko drugih, stoji kum mog djeteta. Pored ranije navedenog, to je šlag na torti koji meni pomaže da održim svoje mentalno zdravlje u ovakvim vremenima, to što znam da imam oko sebe ljude koji imaju dušu. A ova zastava je njegov način da povrati psihološku kontrolu.
Glory to the resistance!
