Razmišljanja jednog Ajdina (RaJA): Neki dan u jednoj lokalnoj trgovini nepoznat veseo glas mi privuče pažnju. Ulazim u trgovinu, gužva je, a ja sam došao uzeti šta mi treba i otići kući. Bez nepotrebnog kontakta sa ljudima, kao uostalom i svi ostali koji su se u tom trenutku našli u trgovini, svratili s posla.
Svako u svojim mislima, nekako umjereno oblačnim, bez sjajnog sunca i vedrog osmijeha.
I taj vedri glas i zvonki smijeh, koji razbijaju monotoniju poslijepodnevne kupovine i odskaču od svakodnevnog umornog raspoloženja na kraju radnog dana, na prvu to pokušavamo zanemariti. Ne zanimaju nas tuđe stvari, pogotovo tuđa sreća i radost. Tuđa tuga i briga su nam već malo zanimljivije, čine naše brige manjim.
Ali vedri glas ne smanjuje tempo, razgovara sa djetetom, pozdravlja se sa poznanicima, uljudno i veselo komunicira sa kasirkom. Bez nervoze, koju svi počnemo osjećati čim je malo duži red.
Gledam s kraja reda i posmatram tu ženu ili djevojku. Bože dragi, otkad nisam vidio nekog tako čilog, veselog i raspoloženog. Otkad nisam vidio kod drugih, a ni osjetio kod sebe tu dječiju bezrazložnu radost. Kad vidimo da je neko tako bez nekog posebnog razloga veseo, često kažemo da je budala. A prije će biti da smo mi ostali budale, što smo često bezrazložno zabrinuti.
Svi (tj većina) zatvoreni i zaokupljeni svojim mislima. Svi se o sebi zabavili i udaljili, baš kao što ona kletva kaže: "daBogda se o sebi zabavio". Nismo je smatrali teškim, ali sad vidimo koliko teška može biti.
A nije teško uljudno se pozdraviti, pitati za zdravlje, pitati kako si, ima li umora, jesi li se naspavao/la? Nekome će jedan osmijeh i topla riječ možda popraviti dan.
A možda je dotična osoba samo na jakim tabletama, pa joj je sve ravno do mora. Možda.
DaBogda vi meni bili raspoloženi, sretni i veseli, i s razlogom i bez razloga. I bez tableta, naravno.
Razmišljanja jednog Ajdina, 15.02.2024.
