Dosada je izbor

Često prolazimo kroz dan s očekivanjem da je svijet dužan da nas zabavi. Vjerujemo da su stvari oko nas posao, kućanski poslovi, pa čak i odnosi sami po sebi zanimljivi ili dosadni.

Ako nam je dosadno, krivimo situaciju. Osjećamo se prevareno, kao da nam neko nije dao ono što smo očekivali.

Giorgio Morandi

Zabava ili dosada nisu u stvarima, već u našem pogledu na njih.

Naša stvarnost nije nešto što imamo kao gotov proizvod, ona je socijalni konstrukt. Mi je gradimo svojim očekivanjima i jezikom. Vođeni time, ako nečemu nalijepimo etiketu dosadno, prestajemo dalje tražiti i postajemo pasivni posmatrači vlastitog iskustva.

Ellen Langer, profesorica psihologije na Harvardu, provela je jednostavno istraživanje koje ovo potvrđuje. Suština njenog eksperimenta bila je jednostavna.

Tražila je od ljudi da rade aktivnosti koje inače ne vole, žene koje ne vole fudbal da gledaju utakmicu ili ljude koji ništa ne znaju niti ih zanima likovna umjetnost da posmatraju slike. Razlika je bila u uputi: jednoj grupi je rečeno da samo gledaju, dok je drugim grupama rečeno da primjećuju jednu, tri ili šest novih stvari.

Što su ljudi više primjećivali novih stvari, to su im se aktivnosti više sviđale.

Dosada nije nestala promjenom aktivnosti, već načinom gledanja. Onda kada su prestali gledati situaciju kao dosadnu i počeli primjećivati nijanse i nove detalje, ona je postala zanimljiva.

Langerova navodi još jedan primjer koji savršeno ilustrira kako sami kreiramo svoje iskustvo kroz eksperiment s čokoladom.

Istraživači su ljudima dali istu čokoladu, ali jednoj grupi u luksuznom Godiva omotu, a drugoj u običnom, jeftinom pakovanju. Nije iznenađujuće da su ljudi više uživali u Godivi zbog halo efekta (očekujemo da je skupo bolje). Međutim, ono što je bilo zanimljivo jeste da kada su jeli običnu čokoladu u skupom omotu, više su vremena provodili jedući, proučavali su više i tražili finese u okusu.

Samim time imali su bolje iskustvo.

Ovdje dolazimo do dubljeg uvida koji možemo objasniti kroz psihoanalitičku prizmu Jacquesa Lacana.

Lacan bi rekao da Godiva omot djeluje kao simboličko obećanje. Taj omot nam prodaje fantaziju užitka. I mi zbog te fantazije nesvjesno promijenimo odnos i ponašanje.

Drugim riječima, oni su konstruisali vlastiti užitak. Nije čokolada bila ta koja je pružila veće zadovoljstvo, već način na koji su joj pristupili. Svojom znatiželjom u pažnji su običnu čokoladu pretvorili u vrhunsko iskustvo.

Šta bi se desilo kada bismo svakodnevnim trenucima našeg života vožnji na posao, pranju posuđa, razgovoru s partnerom pristupili sa istom tom znatiželjom u pažnji?

Umjetnost gledanja

Uzmimo primjer italijanskog slikara Giorgia Morandija koji je proveo cijeli život u jednoj sobi u Bologni, slikajući iste, naizgled banalne predmete: prašnjave flaše, vrčeve i posude. Iznova i iznova.

Neko bi rekao da je njegov život slikara dosadan i da samo slika flaše. Međutim, kada stanete ispred Morandijevog platna, vidjet ćete vibraciju.

Vidjet ćete kako se svjetlost lomi na rubu keramike i kako se prostor između objekata zgušnjava.

On nije tražio nove objekte, on je tražio distinkcije u starim objektima.

Slikao je odnos, gdje bi svakog jutra brisao konstrukt, svoje znanje o tome šta je flaša, i gledao je kao da je vidi prvi put. Njegova umjetnost dokazuje da ne postoji dosadan prizor.

Morandi je konstruisao ljepotu tamo gdje bi drugi vidjeli stakleni otpad.

Kao što John Berger kaže: gledanje je čin izbora.


Giorgio Morandi

Naredni put kada budete radili nešto što ne volite ili budete u situaciji koju biste opisali kao dosadnu, pokušajte napraviti svoj mali eksperiment.

Približite se iskustvu i tražite tri nove stvari koje niste primijetili prije.

Može to da bude nijansa glasa vašeg sagovornika, tekstura volana pod vašim prstima ili način na koji svjetlo pada u sobu.

Onog trenutka kada počnete primjećivati nijanse, prestajete biti pasivna žrtva okolnosti i postajete kreator vlastitog iskustva.

Svijet ne mora biti spektakularan da bi bio zanimljiv.

Samo mora biti posmatran na pravi način.