Krhko je znanje: OCD eksperiment

Pokušavam započeti ovaj tekst bez da dotaknem slavinu, ali već pri prvoj rečenici osjećam kako mi se dlanovi znoje. Ne volim taj osjećaj. Previše je klizav, nekako nesiguran, kao da bi mi cijela misao mogla iskliznuti između prstiju i nečujno nestati. Zato ustajem, opet, i perem ruke. Samo kratko. Samo malo. Samo dok voda ne postane dovoljno topla. Ili možda hladna? Ne znam. Nije bitno. Bitno je da ih operem...

Ovo bi trebao biti edukativni članak. Ili priča. Nisam siguran. Ili zapis. Eksperiment. Da, Eksperiment – tako sam ga nazvao, iako još uvijek ne znam što konkretno ovdje eksperimentiram. Možda sebe. Možda misli koje mi se razilaze k'o mravi kad im razoriš mravinjak. Možda je ovo samo pokušaj da vidim može li čovjek napisati nešto smisleno do kraja bez da mu se glava vrati na početak, k'o kukavica na velikom starom zidnom satu koja stalno iskače na dvanaestici.

Glavni lik u ovom tekstu – a to sam, jelte, ja – je muškarac. Dobro, to nije teško. Sam sam muškarac. Bar mislim da jesam. Ah, niko, ništa ne zna. Krhko je znanje! - zapisao je onomad hrvatski i jugoslavenski pjesnik Dobriša Cesarić. Sve je danas pod velikim upitom. Ponekad, kad dugo gledam u svoje ruke pod vodom, ne izgleda tako. Kao da pripadaju nekom drugom ili drugoj. Kao da ih ja samo privremeno koristim, kao da će ih netko doći uzeti nazad čim prestanem sapunati. Valjda zato ne prestajem...

Htio sam danas otići do prodavnice. Trebalo mi je ono osnovno - mlijeko, vrhnje, kruh, malo voća i novi sapun. Naravno, sapun. Onaj stari se već istrošio, smanjio do veličine nokta na nožnom palcu. Ali nisam uspio izaći. Tri puta sam obukao jaknu i tri puta je skinuo. Nisam mogao biti siguran jesam li zaključao prozor na kuhinji, pa sam provjerio. Provjerio sam i zadnja vrata. I jedna i druga. Pa još jednom. Pa još jednom, ali s drugim uglom gledanja, jer tko zna, možda je rupa između okvira i stakla drugačije izgledala pet minuta ranije.

Ne znam zašto ovo pišem. Ponekad mislim da će mi riječi pomoći da se raspetljam, ali izgleda kao da me samo zavezuju još čvršće. Kao da svaka rečenica ima mali čvor, pa kad ga povučem, on se još više stegne. I ne mogu im ništa. I onda opet perem ruke. Možda mislim da će voda odmotati nešto u meni, ali, naravno, ne odmotava. Samo kruži.

Svaki dan se oslanjam na ideju da će sutra biti bolje, jasnije, linearnije, da će moje misli konačno stati u vrstu kao vojnici na jutarnjoj smotri. Ali uvijek se rasprše. Možda zato pišem ovaj Eksperiment. Da vidim hoće li me riječi držati skupa, makar na par minuta.

Ali evo, ruke me opet svrbe. Opet osjećam da nešto nije čisto, da nešto u ovoj priči nije pravilno posloženo. Kao da je jedna rečenica ostala nedovršena, kao da negdje nešto curi. Ne znam gdje i ne znam zašto. Ne mogu pronaći pukotinu.

Možda bih trebao… samo još jednom… vrlo kratko… oprati ruke. Pa se vratiti. Pa završiti. Ili možda ne završiti. Možda Eksperiment i ne smije imati kraj. Da, možda je tako bolje. Ionako nikad nisam znao gdje točno treba stati. Možda baš ovdje. Ili malo niže. Ili… samo još mrvu dalje… samo da provjerim… samo da budem siguran…

Samo da još jednom operem ruke...