Tada je dobrota tiha pogodnost, nešto što se podrazumijeva. Ona ne traži žrtvu, ne izaziva unutrašnje lomove, ne dovodi nas pred ogledalo u kojem se moramo stvarno pogledati. U dobrim vremenima, biti dobar znači tek ne praviti buku, ne talasati, ne izlaziti iz okvira u kojem je sve već posloženo.

Ali vrijednost čovjeka ne mjeri se u obilju mira, nego u oskudici smisla. U trenucima kada se svijet zatvara, kada okolnosti nude opravdanja za sebičnost, šutnju i okretanje glave. Tada dobrota prestaje biti lagana. Postaje izbor. Svjestan, težak i često skup.

U teškim vremenima dobrota gubi publiku. Ona se ne nagrađuje, ne pamti i rijetko prepoznaje. Često se doživljava kao slabost, naivnost ili luksuz koji sebi „normalni“ ljudi više ne mogu priuštiti. A ipak, upravo tada ona dobija svoju pravu težinu — jer traži da ostaneš čovjek dok te svijet uči kako da preživiš po svaku cijenu.

Dobrota tada nije čin, nego otpor. Otpor prema ravnodušnosti, prema cinizmu, prema logici da cilj opravdava sredstvo. To je odluka da ne postaneš ono što te je povrijedilo. Da ne preneseš mrak dalje, iako bi bilo lakše.

Zato nije svako ko je dobar u dobrim vremenima zaista dobra osoba. Dobra osoba je ona koja ostaje uspravna onda kada se sve oko nje savija. Ona koja čuva mjeru, savjest i dostojanstvo onda kada bi ih najlakše bilo izgubiti. U tome leži istinska snaga dobra — ne u njegovoj lakoći, nego u njegovoj postojanosti.